Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu bio je producent, skladatelj, gitarist i autor Vladimir Delač.
Vladimir Delač istaknuti je producent, skladatelj, gitarist i autor pjesama koji je ostavio dubok trag u povijesti domaće pop i rock glazbe. Svojim djelovanjem kao vokalni solist i gitarist u grupi Zlatni akordi te kasnijim osnivanjem kultne grupe Grešnici, aktivno je oblikovao domaću glazbenu scenu kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina.
Kada sam Vas kontaktirao za ovo naše druženje, rekli ste mi kako upravo uživate u slikanju. Kojih motiva najčešće?
Bavio sam se crtanjem još kao klinac. Sve do sada, pred ovu jesen života, nisam razmišljao o vrstama umjetnosti ili bilo čemu sličnom. Dapače, zapravo tek otkrivam tehnike. Malo crtam akrilnim bojama, malo pastelama. Prijatelji mi kažu da je to odlično i jako lijepo, a i sam znam da jest. No, ne stajem samo na slikanju. Odmah razmišljam i o okviru, pa idem kupiti letvice, sam ih režem i tako se zabavljam. Što se tiče motiva, ima tu mrtve prirode, a zadnja slika koju sam završio prikazuje violončelo sa slomljenim vratom, naslonjeno na jedan zid.
Električnu gitaru svirate još uvijek ili je spremljena negdje u koferu?
Nije spremljena, sviram i dalje. Upravo sam nedavno napravio novu pjesmu. Čujte, svaki autor za svoje djelo kaže da je hit, ali ovo je doista jako dobra pjesma. Upravo je kod Željka Krznarića koji piše tekst za nju.
A što je s harmonikom? S harmonikom ste počeli.
Harmoniku sam zapustio. I to odmah, iz jednostavnog razloga. Zapravo sam završio program za harmoniku do D’Ivernoisa – oni koji se razumiju u glazbu znaju da je to već jako napredan stupanj. No, tada sam čuo pjesmu koja me potpuno fascinirala, “Topovsko tane” Duanea Eddyja. Čuo sam je na Radio Luksemburgu i tako počeo pronalaziti i drugu glazbu. U to vrijeme su to bili The Shadows, The Hurricanes i slični bendovi. To me toliko očaralo da sam jednostavno ostavio harmoniku.
Početak 60-ih bio je važan za početak Vašeg glazbenog puta, obrazovanja i upoznavanja s glazbom. Sada ste mi rekli kako je došlo do toga da harmoniku zamijenite električnom gitarom koju svirate od 1964. godine. Svirali ste u manjim vokalno-instrumentalnim sastavima na plesnjacima u Zagrebu. Taj duh plesnjaka nestao je odavno, ostale su samo legendarne priče, sjećanja i filmovi koji potvrđuju kako je to nekad bilo. Što su u to vrijeme plesnjaci značili za mladog glazbenika koji se tek trebao dokazati?
Znate kako je kada ste mladi – želite se pokazati i dokazati pred prijateljima i publikom. No, financijski nismo stajali najbolje. Ta nova glazba nije bila poput harmonike, ovdje je trebalo ulagati u instrumente, pojačala i svašta drugo. Bio je to mukotrpan rad. Uz to, imali smo pristup doista malom broju snimaka koje smo uopće mogli čuti na radiju.
Radio Luksemburg bio je izvor na samim počecima, a Vama je bio važan magnetofon kako biste mogli snimiti pjesme s radija.
Nisam odmah imao magnetofon. Moji roditelji u to vrijeme nisu imali financijskih mogućnosti da mi to priušte. Trebalo je proći dosta vremena da bih sam sebi kupio magnetofon. Pomoću njega sam onda “skidao” i snimao pjesme, recimo od Shadowsa. Tek tada se počelo ozbiljno analizirati i učiti pjesme jer inače nismo uspijevali uloviti cijelu kompoziciju.
Plesnjaci su bili jako važni u to vrijeme, publici su značili sve, ali trajali su samo do 22 sata. Zanimljivo je da je veći dio publike dolazio slušati pop, rock, jazz i swing hitove.
Ova naša publika bila je isključivo mlada generacija. Mi nismo baš marili za swing. To nam je bilo kao da vam danas netko svira, ne znam, Ivu Robića ili nešto slično – glazba za starije. Za nas mlade u to vrijeme više se nisu svirali čak ni Shadowsi. Eventualno bismo izveli jednu ili dvije njihove pjesme na samom početku, tek za otvaranje plesnjaka. Glavni su već tada bili The Beatles, The Rolling Stones i The Beach Boys. Doduše, Beach Boyse smo svirali manje jer je njihove dionice trebalo ozbiljno pjevati, a mi tada nismo imali dovoljno mikrofona niti prave opreme.
Nakon tih plesnjaka postali ste dio sjajne ekipe Zlatnih akorda. Uz Vas je kratko, oko godinu dana, bila i Josipa Lisac. Zlatko Miksić Fuma i njegov brat Ivica bili su čvrsta okosnica djelovanja cijelog benda. Kroz sastav su prošli i Davor Štern, Zlatko Pejaković, Srećko Antonioli, Rajko Dujmić, Ivan Piko Stančić, Boris Turina, Zoran Antoljak i mnogi drugi sjajni glazbenici. Vama su Zlatni akordi iznimno važni, tamo ste pekli zanat.
Da, tada smo već bili jako dobro uigrani. Nastupali smo na festivalima, primjerice na Omladinskom festivalu u Subotici nekoliko puta, gdje smo osvojili i nekoliko nagrada. Bili smo u to vrijeme i iznimno popularni u Beogradu.
Zlatni akordi bili su Vaš prijelaz iz benda koji svira obrade poznatih pjesama prema autorskom radu. To niste mogli u potpunosti pokazati u Zlatnim akordima pa odlazite u grupu Grešnici u kojoj ponovno sve pokrećete nakon njihove pauze.
Da, sa Zlatnim akordima ja sam još uvijek bio samo izvođač, odnosno imitator tuđih pjesama. No, s vremenom se pojavila želja za vlastitim stvaralaštvom. Krenule su Bijele strijele, a i prije mene je Drago Mlinarec imao svoju autorsku pjesmu “Osmijeh”. Jednostavno sam shvatio da bend ne može dugoročno egzistirati ako nema svoju pjesmu po kojoj će postati prepoznatljiv. Mi smo kao Zlatni akordi imali jednu singlicu, EP izdanje s četiri pjesme, ali to nije bilo pravo bendovsko snimanje, nije bilo čvrsto ni drugačije. Zato sam odlučio okupiti ili pokrenuti bend u kojem ćemo pokušati postati popularni s pjesmom koja će biti pravi reprezent našeg zvuka.
Kada govorimo o Grešnicima, oni su osnovani 1965. godine pa je uslijedila pauza, a Vi dolazite 1969. i tu zapravo kreće najuspješnije razdoblje benda. Uslijedili su singlovi: “Rijeka snova”, “Zadnji odsjaj sreće”, “Tiririri Huanita”, “Mali trg”, “Pjesma bez riječi”, “Dok sam bio zelen i mlad” te “Susret”. Pa onda i suradnja u pjesmi “Moj bicikl” s Mijom Kalember.
Tada sam već počeo ozbiljno raditi kao autor. Imao sam velike aspiracije da budem kompozitor i da surađujem s različitim pjevačima.
Ostvarili ste i uspješnu suradnju sa Zdenkom Kovačiček na pjesmama “Koliko sreće”, “Kobra” i “Prije ili kasnije”.
Da, to su mi jako drage pjesme. Ipak, najdraža mi je, i njome se ponosim još i danas, “Hello Mr. Elton John”. Pisana je baš za Zdenku i to je bila pjesma napravljena na doista svjetskoj razini. Bila je to funky stvar – u ono se vrijeme nitko drugi ovdje nije usudio uopće razmišljati o tome da snimi takav žanr, a kamoli da ga sklada. Pokojni Ivica Krajač radio je sa mnom, a on je jednako tako bio lud za novotarijama i tražio je nešto posebno i drugačije. Kada smo završili “Hello Mr. Elton John”, bio je oduševljen. Što se tiče pjesme “Hello Mr. Elton John”, nisam stopostotno siguran, ali vjerujem da se u to vrijeme nigdje u svijetu nije čulo da netko u takvom žanru repa. Sjećam se, došao sam Zdenkici i rekao joj: “Zdenkica, ovdje imamo još jedan dio teksta koji nema smisla uglazbiti, nego daj ti to samo izrecitiraj.” Ona me u čudu pogledala i pitala: “Pa kako ću to, što da otpjevam?” Ja kažem: “Nemoj pjevati, samo izrecitiraj.” Ona je negodovala: “Ma ne bih recitirala, to je glupo.” Ja joj uzvratim: “Nije glupo, ali moraš to iznijeti oštro, moraš gotovo vikati, evo, idem ja to grubo izgovoriti da čuješ.” Ona je pristala probati. Nama se to toliko svidjelo da smo taj dio ostavili na snimci. Tako je to postala prva pjesma u Hrvatskoj, a sigurno i u tadašnjoj Jugoslaviji, u kojoj se repalo.
Sa Zdenkom Kovačiček i Grešnicima proveli ste i višemjesečnu turneju u tadašnjem Sovjetskom Savezu.
Jesmo, i to smo odradili vrhunski, bilo je prekrasno. S nama je bila i grupa 4M, pa Ivica i cijela ekipa. Bilo je to predivno druženje, zabavljali smo se, stvarali nove pjesme i kovali planove. Ostali smo čak četiri mjeseca. Pravo je čudo da je turneja trajala tako dugo. U to su vas vrijeme obično zvali na dva mjeseca pa ako bi oni bili zadovoljni, prvenstveno s političke strane, a onda i time da publika puni dvorane, ponudili bi produljenje. Naravno, uvjet je bio da ne radimo nikakve spektakle koji bi odudarali od tamošnjih političkih odredbi i pravila. Sve je moralo biti u granicama. Mi smo te granice poštovali jer smo, kao prvo, bili odlični prijatelji koji su uživali u zajedničkom vremenu, a kao drugo, u to se vrijeme tamo sjajno zarađivalo. Nama je to savršeno odgovaralo pa su nas stalno produživali – te možete li još 15 dana, pa još 15 dana. Na kraju se sve to rastegnulo na četiri i pol mjeseca.
Spomenuli ste i sami Ivicu Krajača. S njim ste 1978. godine na Zagrebačkom festivalu imali mega hit “Da mi je to što nije” koju je izveo Marjan Miše.
Ta mi je pjesma strašno draga. Zanimljivo je da je zapravo pisana za Zdravka Čolića. Poslao sam je na Zagrebački festival, a tadašnji direktor Vanja Lisak pitao me: “Tko će ti to pjevati?” Rekao sam mu da želim Čolića, na što mi je Vanja odgovorio: “Mislim da on sad radi na novom albumu, ne znam hoće li ti pristati na to.” Tako je i bilo, Zdravko nije mogao. Ostalo je otvoreno pitanje tko će izvesti pjesmu. Tada je Đorđe Novković predložio: “Neka to otpjeva Marjan Miše. Marjan pjeva fenomenalno, a ima i sličnu boju glasa.” Tako je i bilo. S obzirom na to da je Miše to vrhunski odradio, ljudi još i danas znaju reći: “Pa to pjeva Čolić!” Ja ih onda moram ispravljati da je to ipak Marjan.
Imate i pjesmu koja je ostala za sva vremena – “Voljela je sjaj u travi”. Vaša glazba, stihovi Maje Perfiljeve, a snimili su je Indexi.
To je također jedna od mojih velikih uspješnica. Pisana je ciljano za Indexe – osjećao sam ih toliko dobro kao da sam im otac. Odlično smo to napravili i pjesma je s razlogom postala evergreen za sva vremena. Dečki iz benda su bili presretni i odmah su predložili da radimo dalje. Međutim, oni su strašno puno nastupali, nisu živjeli u Zagrebu i bilo je tehnički vrlo komplicirano organizirati ponovni susret. S druge strane, mene su ovdje stalno navlačili za rukav – svatko je tražio neku pjesmu za sebe. Jednostavno više nismo ulovili priliku da sjednemo i ponovno nešto stvorimo. Žao mi je zbog toga.
Što Vam znači radio i kada ste ga zapravo zavoljeli? Sami ste rekli da ste slušali Radio Luksemburg i snimali pjesme s radija. No, kada se dogodio onaj prijelomni trenutak u kojem je jedan inženjer građevinarstva odlučio: “Bit ću glazbeni urednik Radio Zagreba”?
Zapravo se nikada nisam osjećao kao inženjer. Iako imam golem smisao za tehničke stvari – uostalom, zato i precizno crtam – nakon što sam završio školu, donio sam diplomu kući i rekao: “Evo tata, tu ti je moja diploma, a ja odoh u glazbenike.” Nijednom roditelju to nije drago čuti, pogotovo mom ocu koji je bio pismoslikar i poznati zagrebački obrtnik. Imao je radionicu u Tomićevoj ulici, odmah lijevo kod Uspinjače. Jasno da mu u početku nije bilo svejedno, ali kasnije sam vidio koliko se ponosi kada bi mu došli prijatelji i oduševljeno hvalili moje pjesme.
A sam radio dogodio se spontano. Intenzivno sam se družio s ljudima s radija i često bismo negodovali zbog starijih kolega, tadašnjih glazbenih urednika. Oni jednostavno više nisu pratili duh vremena i nove glazbene tokove, a u ovom poslu to morate. Ne možete biti glazbeni urednik, a ne znati što se događa na svjetskoj sceni. Onda je pala ideja: “Pa daj dođi, pokušaj odraditi nekoliko emisija kao vanjski urednik.” Pristao sam, to mi se strašno svidjelo i tako je krenulo.
Na Radio Zagrebu ostali ste od 1981. do 1994. Kako je bilo balansirati ulogu glazbenog urednika i aktivnog skladatelja koji surađuje s izvođačima? Kako su drugi gledali na tu dvostruku poziciju?
Bilo je puno zlih jezika. Zapravo, iz glazbe sam se povukao upravo zbog takvih podmetanja. Na sceni ima jako puno ljudi koji uopće nisu pravi glazbenici. Gledajte, svatko može imati malo smisla pa napraviti dvije-tri zgodne pjesme, pogotovo ako ih uzme vrhunski pjevač, aranžer i sjajan tekstopisac, od toga će se lako stvoriti hit. Ali biti kompletan autor i pisati vlastite aranžmane, to je nešto sasvim drugo. Ja sam za svoje pjesme, primjerice na Splitskom i Zagrebačkom festivalu, često sam pisao aranžmane. Mnoge je ljude iz čiste zavisti smetalo što radim na radiju i usput skladam, pa su govorili: “Ma taj nema pojma…” Zbog toga sam se maksimalno trudio da na radiju uopće ne puštam svoje pjesme.
Je li takva odluka bila pravedna prema Vama? Ako su pjesme bile dobre, a bile su, zašto ih niste stavljali u program?
Znate što, učinio sam to samo jednom. Kada je Đurđica Barlović snimila pjesmu “Osjećam to”, radio sam na Radio Sljemenu. Vodio sam emisiju u kojoj bih nakon nekog festivala uzeo tri ili četiri pjesme i pustio publici da glasa i izabere što im se najviše sviđa. Tada sam u izbor stavio Đurđičinu pjesmu, jednu pjesmu Tončija Huljića koju je pjevao Magazin i još dvije-tri stvari. Poslije mi je čak bilo žao jer smo Đurđica i ja pobijedili. Doduše, to je bila stvarno predivna pjesma, a Đurđica je u to vrijeme bila toliko sjajna da bi bio pravi misterij da ta pjesma nije uspjela. Osim tog slučaja, svoje bih pjesme pustio tek iznimno rijetko.
Uvijek ste pratili rad mladih glazbenika i nesebično im pomagali. Godine 1989., zajedno s kolegom Nenadom Marjanovićem Zulimom, napisali ste pjesmu za Kasandru “Tamno zrno nevjere” s kojom je nastupila na Zagrebačkom festivalu. Godinu dana kasnije, ponovno ste s njom bili na istom festivalu s pjesmom “Može se srušiti svijet” na stihove Alke Vuice. Kasandra je u to vrijeme bila potpuno nepoznata. Također, sa Zulimom ste za Tajči 1987. godine napisali “Noć od kristala”.
Da, ta pjesma za Tajči iz 1987. bila je pravo čudo, a i tekst je bio fenomenalan. Uvijek sam se trudio uvući kolege i prijatelje u posao i pomoći im, dok su mnogi drugi izvođači i kompozitori to izbjegavali jer su gledali samo sebe. Zato sam puno radio i s Đorđem Novkovićem. Đorđe me iznimno cijenio i kao prijatelja i kao muzikanta i kompozitora. To mi je i danas izuzetno drago i to uvijek volim s ponosom istaknuti.
Gospodine Delač, i sami ste spomenuli Đurđicu Barlović, jednu od naših najboljih pjevačica. Godine 1985. na Zagrebačkom festivalu Đurđica je izvela pjesmu “Osjećam to”. Vi i Krste Juras napisali ste tu pjesmu za nju i to je bio megahit. Godinu dana ranije, Đurđica je objavila svoj prvi solistički album pod nazivom “Đurđica”. Na tom albumu našle su se pjesme “Čujemo se, vidimo se”, “Pokraj naše stare škole”, “Učini nešto za mene”, “Dalje moram sama” i mnoge druge. Kako je izgledao Vaš prvi susret kada ste stvarali strategiju kako će Đurđica zvučati nakon Novih fosila? To sigurno nije bio lak zadatak, jer publika je od nje očekivala najbolje, a ona je bila sinonim za zvuk Fosila.
Da, u prvom redu to je bilo problematično zato što je postojala opasnost da, što god ja napravio, ispadne kako kopiram Rajka Dujmića i Nove fosile, odnosno da ona ne može i ne zna ponuditi ništa drugačije. No, ja sam nju poznavao još od šezdeset i neke godine. Mislim da smo se upoznali 1963. ili 1964. kada je iz Splita stigla u Zagreb tražeći pjesme pa smo često razgovarali o glazbi. Znao sam njezin repertoar koji je pjevala prije Fosila i to, naravno, nije nimalo nalikovalo onome što je kasnije s njima izvodila. Kao profesionalac, a u ovom poslu već pomalo i lukavac, znao sam da je ne možemo preko noći zakrenuti za 180 stupnjeva i raditi posve radikalne pjesme. To je morao biti jedan lagani, suptilni prijelaz kako publika ne bi osjetila grubi rez. Želio sam je polako uvesti u nešto modernije i drugačije. Znate, imate pjevače, neću imenovati, koji bi pjevali puno bolje da ne izvode pjesme kakve izvode. Ali to su one jeftine stvari koje se rade samo da se zaradi novac, a to nije dobro. Teško je uspjeti s kvalitetnom i ozbiljnom pjesmom, puno teže.
Morao sam, dakle, napraviti pjesme koje su na neki način bliske publici koja voli Fosile, ali s drugačijim zvukom. Naravno, zvuk je bio drukčiji i zato što u tim pjesmama nije bilo Vladimira Kočiša Zeca da pjeva prateće vokale, a i s njom samom smo radili na interpretaciji govoreći joj: “Nemoj ovako, daj malo drugačije.” Prije onog ključnog uspjeha, snimili smo jedan ili dva albuma na kojima smo Đorđe Novković i ja zajedno radili. Ti su albumi bili izvrsni, ja sam bio jako zadovoljan, ali nisu postigli golem komercijalni uspjeh jer smo previše gurali pjesme koje nisu imale onaj prepoznatljivi fosilski prizvuk. Meni se Đurđica strašno sviđala zbog tog svog baršunastog glasa i specifičnog načina interpretacije. Ona je u izričaju i izgovoru imala jednu nježnu dalmatinsku notu koja se u Fosilima nije toliko osjetila. Za nju sam tada napisao “Osjećam to” i to je postao megahit. Tek tada je Đurđica zapravo postala samostalna Đurđica. Nažalost, sudbina na kraju nije bila pravedna…
Kakva je bila Đurđica kao suradnica? Što biste rekli o suradnji s njom?
Bila je nevjerojatna. Ne samo iznimno kvalitetna nego… ona je jednostavno živjela za glazbu.
Bili ste i bliski prijatelji?
(tišina)
Emocije su Vas preplavile sada, a to je potpuno prirodno i razumljivo.
Da… Đurđica je, u prvom redu, neizmjerno voljela glazbu. U drugom redu, obožavala je posao koji je radila. Nije voljela samo pjevati – voljela je putovanja, turneje i, iznad svega, voljela je publiku. A publika je to itekako osjetila i uzvratila joj.
