Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu bio je hrvatski skladatelj i producent, direktor Melodija Jadrana, Tomislav Mrduljaš.
Direktor Melodija Jadrana, Tomislav Mrduljaš, u razgovoru sa Zlatkom Turkaljem ekskluzivno otkriva detalje o novom mjuziklu “Judita”, prisjeća se neprežaljenih prijatelja Olivera Dragojevića i Remija Kazinotija te najavljuje proslavu pete obljetnice festivala.
Ovogodišnje Melodije Jadrana koncertom su otvorile talijanske zvijezde Ricchi e Poveri. U publici je bio i Tonči Huljić. Njegov Magazin s Ljiljanom Nikolovskom u to je vrijeme bio usmjeren upravo prema zvuku tadašnje talijanske scene, i to baš prema onome što su radili Ricchi e Poveri. Rezultat toga bila je pjesma “Kokolo” koju je Magazin izveo na Splitskom festivalu davne 1983. godine. To je jedan od najvećih hitova grupe. Kako ste početkom osamdesetih gledali na talijansku scenu, na pjesme sa Sanrema i konkretno na ono što su snimali Ricchi e Poveri?
Nama je, barem ovdje u Splitu i Dalmaciji, jedno uho uvijek bilo okrenuto talijanskoj glazbi. Dobar dio naših glazbenika i autora odgojen je na njoj. Pratio se Sanremo, a osobno sam bio ljubitelj Pina Danielea i Massima Ranierija. To su stvarno veliki izvođači. Na prvom Splitskom festivalu koji sam organizirao 2005. godine gost je bio Toto Cutugno. Svi smo znali “Lasciatemi cantare” i ostale velike uspješnice. To je jednostavno dio našeg glazbenog puta na kojem smo se formirali. To je ta talijanska canzona. Ricchi e Poveri bili su iznimno zastupljeni među nama autorima i izvođačima. Svi smo mi svirali te pjesme na hotelskim terasama i ljudi su ih pjevali jer nam je taj glazbeni izričaj vrlo blizak.
Kako je došlo do ideje da Ricchi e Poveri budu gosti Melodija Jadrana? Donosi li to dodanu vrijednost i mijenja li koncept Vašeg festivala?
Da, smatram da je iduća stepenica za Melodije Jadrana u ovoj četvrtoj godini postojanja trebala biti internacionalizacija. U tome leži budućnost festivala – u proširenju glazbene priče ovog dijela Jadrana. Budući da se festival zove Melodije Jadrana, htio bih njime obuhvatiti sve okolne zemlje koje imaju doticaj s morem, a Italija je tu prva. O gostovanju grupe Ricchi e Poveri razmišljam već dvije godine. Kada sam ih vidio u onom medleyju na Sanremu gdje su otpjevali “Mamma Maria” i “Sarà perché ti amo”, oduševilo me što nakon toliko godina imaju takvu svježinu u glasu i nevjerojatnu energiju. Uz to, vidio sam da je ta pjesma postala ogroman hit u Europi. Od Milana gdje je postala navijačka himna pa sve do Njemačke. Naknadno sam vidio da Ricchi e Poveri trenutno imaju turneju po Europi i pune dvorane. Odmah nakon nastupa na Melodijama Jadrana otputovali su u Berlin kako bi održali koncert u Areni. Oni sa svojim starim pjesmama proživljavaju novi život.
Velike zvijezde iz Italije imali ste i 2024. godine kada je Gudački orkestar milanske Scale nastupio uz hrvatskog pijanista i skladatelja Mateja Meštrovića. Tko je još na Vašem popisu želja s talijanske scene? Koga biste od svjetski poznatih izvođača voljeli vidjeti na svom festivalu?
Rodila se ideja da u jednoj večeri malo proširimo dijapazon publike u smislu afiniteta pa smo pokrenuli večer Melodije Jadrana Classic. U tom smo kontekstu doveli Gudače milanske Scale i Mateja Meštrovića što je ispalo fantastično. Bili smo oduševljeni. Taj smo prvi koncert organizirali u Meštrovićevu Kaštilcu gdje stane znatno manje ljudi. Zbog ogromnog interesa, program smo ponovno prebacili u Galeriju Meštrović kako bi u njemu mogao uživati veći dio publike. Tako smo uspješno započeli tu klasičnu priču, a prošle je godine u sličnoj formi nastupila Nina Badrić. Orkestar Ante Gelo obradio je njezine pjesme za bogati gudački sastav. Iako sam vjerovao u taj projekt, ugodno me iznenadilo koliko je ta večer bila fantastična i kako je publika uživala u njezinim pjesmama u potpuno novom ruhu. Time smo uspješno pokrenuli internacionalizaciju. Imamo odličnih ideja za iduću godinu, ali ne bih još spominjao imena. Kako mi u Dalmaciji kažemo, moramo prvo vidjeti kolike gaće možemo obući.
Sljedeće godine Melodije Jadrana slave petu obljetnicu. Do sada su solističke koncerte održali TBF, Tonči Huljić, Gibonni, Nina Badrić, a ove godine Zorica Kondža i Jelena Rozga. Tko su sljedeći glazbenici koji će dobiti poziv za nastup na jednoj od najljepših pozornica, u parku ispred Galerije Meštrović?
Kada smo realizirali prve Melodije Jadrana, htjeli smo napraviti nešto što će biti zanimljivo publici, ali i izvođačima – da se oni lijepo osjećaju i da imaju osmijeh na licu. Maknuli smo nagrade jer koja je pjesma najbolja? Najbolja je ona koja se sviđa čovjeku koji je sluša u određenom trenutku. Ako je slušate navečer kada ste sjetni, odgovara vam laganija pjesma, a kada sjedite vani u društvu, paše vam brža. Prema tome, najbolja je ona koja vam se u tom trenu sluša. Ukidanjem natjecateljskog karaktera, otvorili smo put našim najznačajnijim izvođačima. Pozornica Melodija Jadrana nije borilačka arena, nego mjesto s kojeg u svijet puštamo nove skladbe kako bi ih ljudi zavoljeli. To radimo radi publike, ali naravno i radi vlastitog gušta.
Sada govorite o večeri “Hit ljeta”, odnosno o završnoj večeri, no poznato je da se među izvođačima stvorila pozitivna borba i velika želja za održavanjem solističkog koncerta upravo u Galeriji Meštrović.
Da, vratimo se na temu. Isključivo sam emotivan i ovo što radim, radim iz ljubavi jer me to ispunjava i to je moj način života. U nekim trenutcima znam i izletjeti s izjavama, ali uvijek su u pitanju čiste emocije, nikada zlobna namjera. Što se tiče idućih koncerata, držat ćemo se i dalje koncepta “Melodije Classic” i koncertnog programa. Budući da je iduća godina jubilarna, peta godišnjica festivala, moramo dobro razmisliti o izvođaču. Imam neke ideje, ali moram prvo porazgovarati s glazbenicima. Imamo fantastične pjevače koji mogu ponuditi odličan program, pune arene i publika ih voli. Volio bih da to za sada ostane neizrečeno jer je pred nama cijela godina, nismo još ništa fiksno dogovorili, ali imamo plan i razgovaramo.
Kakav je Neno Belan kao suradnik i umjetnički savjetnik? Je li možda i on na popisu izvođača za solistički koncert u Galeriji Meštrović?
Belan je u prvom redu moj prijatelj i kolega, a ujedno i veliki autor i izvođač. Bio sam na njegovu koncertu u Areni Zagreb. Čovjek pjeva tri i pol do četiri sata svoje pjesme bez ponavljanja, a publika sve do jedne zna napamet. Respekt prema njemu kao autoru i izvođaču je nemjerljiv. Neno je odličan glazbenik i naš savjetnik u cijeloj ovoj priči. Kada smo pokretali Melodije Jadrana, htio sam oko sebe okupiti tim koji duboko razumije ovaj posao. Neno je sjajan u tom smjeru, baš kao i Nikša Sviličić koji je kreativni producent. Nikša je naš umjetnik, znanstvenik, iznimno obrazovan čovjek s pregršt ideja. U svakom slučaju, dovesti Nenu Belana na solistički koncert bilo bi fantastično. Vidjet ćemo kako će se sve odvijati, ali sigurno ćemo odabrati izvođača koji će biti iznimno zanimljiv publici.
Jeste li razmišljali o vlastitoj autorskoj večeri na kojoj bi se izvele Vaše pjesme poput “Jugo”, “Bez tebe”, “Ješka od ljubavi”, “Gori more”, “Srna i vuk”, “Zovem prijatelje moje”, “Tama”, “Ti me izluđuješ”, “Samo ovu mrvu duše”…?
Iskreno, o tome uopće nisam razmišljao i sada ste me potpuno iznenadili tom idejom. Nekako ne bih htio privatizirati cijelu ovu priču, iako se slažem da su to odlične pjesme.
Ali to su ujedno i sjajni argumenti za takvu večer.
Argumenti jesu, slažem se. Možda bih radije napravio autorsku večer na nekom drugom mjestu nego u sklopu Melodija jer se na vlastitom festivalu možda ne bih ugodno osjećao u toj ulozi. No, dali ste mi odličnu ideju.
Mrduljaš Classic?
Mrduljaš Classic, da… Razmišljao sam o tim stvarima, možda ne kroz same Melodije Jadrana, jer bih doista volio čuti svoje pjesme u drugačijem ruhu. A sada ću vam otkriti jednu ekskluzivu. Moj prijatelj Vedran Matošić, koji se bavi glazbom i pisanjem te je autor nekoliko knjiga, i ja napisali smo mjuzikl o Marku Maruliću koji se zove “Judita”. Planiramo ga izvesti iduće godine na pozornici HNK-a. Razmišljao sam čak o tome da tog Marula možda predstavimo i na pozornici Melodija Jadrana. Kroz taj sam projekt obradio i neke svoje pjesme. Recimo, lajtmotiv cijelog mjuzikla je pjesma “Jugo” kojoj smo čak promijenili i tekst, no to joj nimalo ne smeta. Sve skupa zvuči vrlo zanimljivo. To smo napisali ima sigurno deset do dvanaest godina. Međutim, ja nisam čovjek koji forsira stvari pod svaku cijenu. Kod mene uvijek vlada emocija pa je možda puno toga u mojoj karijeri ostalo i nedorečeno. Ponekad neke ideje ne realiziram jer nemam taj pritisak da sve moram izgurati do kraja. Možda se malo umorim usput ili me svlada neka druga emocija pa se jednostavno okrenem nečem drugom.
Ove godine dobitnik ste nagrade Porin za pjesmu godine “Kapetan bez broda”. Kako je zvučala snimka koju je Oliver ostavio, koliko je dugo sve to trajalo i koliko ste sami vagali prije nego što ste je odlučili završiti i na kraju objaviti?
Nažalost, volio bih da smo Oliver i ja zajedno primili tog Porina i da smo se zajedno veselili. Dogodilo se što se dogodilo i to nas je sve duboko pogodilo. U samo tri godine otišla su tri moja iznimno značajna prijatelja i suradnika iz studija. Prvo nas je napustio gitarist Mladen Magud s kojim smo snimali cijeli album “Dvi, tri riči”. Zatim je otišao moj prijatelj Remi Kazinoti s kojim sam radio punih 30 ili 40 godina i s kojim sam producirao na stotine pjesama, uključujući i one za Olivera. Na kraju nas je, onako naglo, napustio i sam Oliver. Gubitak tolikog broja bliskih prijatelja u tako kratkom vremenu uistinu me dotukao. Inače, s Oliverom sam počeo raditi jer mi je ideja bila napraviti vlastiti autorski album s različitim izvođačima. On je bio moj blizak prijatelj, plovili smo zajedno 25 godina i zapravo smo više vremena proveli na moru nego u studiju.
Otpjevao je nekoliko mojih pjesama, među kojima su bile “Kapetan bez broda” i “Ne gubim viru”. Sva sreća da smo te vokale snimili na vrijeme. Krenuo sam raditi aranžmane, a onda se dogodila tragedija pa sam te pjesme s njegovim originalnim vokalom morao završavati nakon njegove smrti. Primio sam se posla i dovršio šest svojih pjesama za koje smo imali snimljene vokale i tako je nastao taj album. Ostatak materijala pronašao sam u računalu jer sam tip čovjeka koji ništa ne briše. Žao mi je brisati nešto oko čega smo se trudili, radije kupim dva nova hard diska. Tako sam sačuvao sve materijale pa sam izvukao i pjesme od Barčota, koje smo prearanžirali i stavili na taj album. Iznimno je zanimljiva i priča oko pjesme “Na dnu mora”. Nju sam davno obećao Oliveru, no kako smo i on i ja bili prilično komotni, u studio bismo ulazili tek kada bi nas uhvatila prava volja. Pustio sam mu je jednom, a on je rekao: “Ala, dobra mi je!” I tako smo se dogovarali za snimanje, ali nikako da krenemo. Jedne večeri, Marijan Ban i ja sjedili smo u kafiću ispod studija. Dobro smo pojeli, zapravo je to bila marenda u 23 navečer. Ban mi kaže: “Imaš li neku pismu, ajmo ća do studija.” Odgovorim mu: “Ajde, ima nešto, idemo gore.” Popnemo se u studio, ja mu pustim pjesmu “Na dnu mora”, a nakon toga i “Ne voliš me više”. Ban odmah reagira: “Ajmo probati ovu.” I te smo večeri snimili “Ne voliš me više” koja je kasnije pobijedila na Zagrebačkom festivalu. Bili smo potpuno oduševljeni. Ban je nije otpjevao u studijskoj gluhoj sobi nego sjedeći u fotelji, u prostoru ispred studija. Planirali smo napraviti samo demo snimku, ali na kraju je sve ostalo u toj prvoj verziji jer je bila čista emocija. Sljedeći put snimili smo pjesmu “Na dnu mora”, a nakon dvadesetak dana u studio stiže Oliver i pita: “A di je ona pisma, ajmo je snimiti.” Kažem mu: “Olivere, pa nisi bio tu, snimio sam je s Banom.” Oliver će na to: “Aj, daj da čujem.” Pustim mu snimku, a on kaže: “A mogao sam i ja uletiti malo gore.” Odgovorim mu: “Ajde, uleti, super!” Na licu mjesta napišem onu melodiju u drugom dijelu refrena, Oliver uđe u gluhu sobu i u trenu podigne pjesmu za pedeset posto. Svi smo se naježili. Bilo je podne, a mi se ježimo u 12 sati ujutro što se glazbenicima u to doba dana rijetko događa. Samo smo rekli: “Ovo je fenomenalno.” Eto, tako je nastala ta pjesma. Puno toga smo radili na čisti osjećaj i kada bismo imali volje. Možda mnoge pjesme nismo realizirali jer nam je nedostajao taj dodatni motiv, ali u studio nikada nismo ulazili odrađivati posao. Uvijek smo ulazili kako bismo uživali, liječili vlastitu dušu i guštali u glazbi.
Postoji li još neka neobjavljena snimka drugih izvođača ili rani demo zapisi danas poznatih pjesama koji bi publici mogli biti zanimljivi?
Uistinu imam jako puno snimljenog materijala. Moj studio radi već četrdeset godina, točnije od 1986. godine. Kroz taj prostor prošli su doslovno svi – od Doris Dragović i Olivera, preko Gorana Karana i Petra Graše, pa sve do Danijele Martinović i Gibonnija…
Probajte nabrojati one koji nisu bili u Vašem studiju, odnosno koji nisu surađivali ili snimali s Vama.
Bilo bi znatno lakše nabrojati njih. U studiju, recimo, nisu bili Parni valjak i Prljavo kazalište. Od svih tih velikih izvođača s našeg područja, možda jedino još Vanna nije snimala kod mene, ali u principu svi ostali su prodefilirali kroz studio. Imam uistinu jako puno tih snimaka. Čuvam brojne stare, neobjavljene verzije raznih pjesama. To bi možda trebalo jednom iskopati iz arhive. Sve je postalo znatno lakše kada je stigla digitalna tehnologija pa sve možeš pohraniti na hard diskove koji ne zauzimaju mnogo prostora. U svakom slučaju, ako naiđem na nešto zanimljivo, svakako ćemo to izbaciti van. Sigurno ima drugačijih verzija nekih poznatih pjesama koje nikada nisu ugledale svjetlo dana pa bi se od svega toga skupa dao napraviti dobar materijal.
Ponovno ste aktivni kao autor na Melodijama Jadrana. I sami ste spomenuli da ste skladali pjesmu za Zoricu Kondžu “Probudi ljubav”, ali i za Giuliana “Stavi misli u ler.”
Da, ja sam u jednom trenutku napravio malo veću autorsku pauzu. Kada sam 2005. godine krenuo raditi Splitski festival pa sve tamo do 2012. godine, nisam napisao apsolutno ništa. Sjećam se razgovora s našim dragim, pokojnim Ljubom Stipišićem Delmatom. Zlatan (Gibonni) i ja smo dugogodišnji prijatelji, on mi je i vjenčani kum, pa sam se često družio s njegovim ocem. Sjećam se kada mi je šjor Ljubo rekao: “Tomislave, ova pjesma “Jugo” je super. Ja uz tu melodijsku liniju jednostavno zamišljam malu barku i lagano veslanje. Ta melodija teče sama od sebe i u nama pobuđuje duboke emocije. To je pjesma koja će ti ostati zauvijek.” To mi je rekao čovjek koji je bio istinski bard Dalmacije i dalmatinske pjesme. Nisam pisao pjesme sve do 2012. godine, a onda se ta autorska špina ponovno otvorila. Moj dragi prijatelj Nikša Sviličić kaže da je to sasvim normalno. Postoje klasični autori koji po petnaest godina ne napišu ništa, a onda stvore remek-djelo koje ostane zauvijek. Ne kažem da sam ja napisao remek-djelo, ali izgleda da je takva kreativna stanka sasvim prirodna. Sjećam se sličnih faza još iz osnovne škole kada preko cijelog ljeta ne bih uopće dotaknuo gitaru jer bi mi tijekom školske godine u glazbenoj školi jednostavno dosadila. No, na kraju me glazba ipak potpuno uzela pod svoje i njome se bavim cijeli život.
Ponovno sam počeo stvarati 2012. godine i tada su se u kratkom vremenu nanizale pjesme poput “Ne voliš me više” pa “Vrime je”, “Ne gubin viru” i “Kapetan bez broda” za Olivera. Sve je to nastalo u tom razdoblju između 2012. i 2013. godine. Uhvatila me ponovna volja jer ti to u sebi ili jesi ili nisi. Kod mene sve ovisi o emocijama – kada mi se nije pisalo, nisam pisao. Svjestan sam da je financijski moment bitan kako bi čovjek mogao normalno živjeti, školovati djecu i uzdržavati obitelj, ali nam je taj novac uvijek bio na drugom mjestu. Na prvom je mjestu uvijek bila čista emocija. Duboko vjerujem da kada ljudi kalkuliraju hoće li nešto biti hit i hoće li donijeti novac, griješe. Ako imaš uistinu dobru pjesmu, ona će sama postati hit i sve će ti se uloženo vratiti. Nikada nisam kalkulirao, nego sam jednostavno radio bez prestanka. Dan-danas ne mogu mirovati, stalno nešto stvaram, a ono što treba doći, doći će samo od sebe. Zadovoljan sam i zahvalan Bogu što mogu živjeti od onoga što iskreno volim i to je moj glavni pokretač. Sada sam ponovno počeo intenzivno raditi i za Giuliana, prije dvije godine na Melodijama Jadrana imali smo pjesmu “Svit nek stane”. To je bila prva pjesma koju sam napisao za njega nakon punih dvadeset godina, još od 2005. i skladbe “Dobro mi došla, ljubavi”. Prije toga smo napravili velike stvari poput “Tame”, “Juga”…
To je zapravo bio materijal za jedan ozbiljan “Best of” album.
Je, je. Očito se nas dvojica autorski i ljudski jako dobro ćutimo. Smatram da je Giuliano pjevač koji treba pjevati pjesme s dugim tonovima i s jednom dozom napadačke energije. On čak i laganu pjesmu pjeva s tom snažnom ekspresijom. Primjerice, za njega možda nije pjesma poput Gibonnijeve “Tempere”, koja je fantastična, ali zahtijeva lagano i suptilno pjevanje. S druge strane, lagana pjesma poput “Tame” je savršena za njega jer u njoj može potpuno pustiti svoj moćan glas. Kada on pusti glas, to je onaj pravi Giuliano, a meni taj stil izuzetno odgovara. Slično sam radio i s nekim pjesmama za Olivera. Recimo, pjesma “Bez tebe” je u svojoj srži zapravo navijačka, himnična pjesma s onim stihovima “bez tebe nestat će sunca”. No, Oliver ju je donio na svoj specifičan način i ispala je vrhunska skladba. Baš primjećujem u zadnje vrijeme da se od svih mojih starijih pjesama u eteru najviše vrti upravo “Bez tebe” koja je napisana još davne 1992. godine.
Koje Vas tri pjesme izvedene na Splitskom festivalu uvijek podsjećaju na mediteranski pop i na onu pravu zabavnu pjesmu? Koje Vi osobno najviše volite?
Malo ljudi zna da sam u mladosti trenirao u Gusara. Bio sam kormilar, veslao sam i jedrio. Bio sam tri puta prvak države, prvak Balkana i trinaesti na svijetu. Proputovao sam dosta svijeta kao momak, veslali smo na Svjetskom prvenstvu u Luzernu, pa na Bledu… No, ono što me najviše veže uz festival su trenuci kada bismo trenirali u Kaštelanskom zaljevu, a s radija bi odjekivalo Oliverovo: “Ča će mi, Copacabana!” Splitski festival duboko se usjekao u pamćenje i habitus svih nas ovdje. Mi smo s tim pjesmama doslovno živjeli. Rodio sam se petsto metara od Prokurativa i tamo sam bio svaki dan, a i u glazbenu školu sam išao preko njih. Tada nisam mogao ni zamisliti da ću nakon dosta godina sudjelovati u kreiranju takve manifestacije. Uistinu ima legendarnih pjesama koje su povezane s našim najvećim autorima. Smatram da je Zdenko Runjić jedan od naših najvećih skladatelja, uz pjesnike poput Krste Jurasa, Momčila Popadića i Jakše Fiamenga. Pa naš Oliver, pa Vice Vukov koji je bio genijalan pjevač… Kada čujete “Zvona moga grada” ili Oliverova “Galeba”, to su pjesme koje se i dan-danas obrađuju i koje su prisutne na svakoj zabavi. Prije su neki znali reći: “To je samo lakoglazbeni pjesmuljak”, a uzmite primjerice skladbe Nikice Kalogjere. On je napisao glazbu za dvije vjerojatno najsplitskije pjesme festivala: “Nima Splita do Splita” i “Nono, moj dobri nono”. Te su pjesme trajno upisane u naš glazbeni genom i to se ne zaboravlja. Zato smatram da su i povijesni Splitski festival, a sada i Melodije Jadrana, izuzetno značajni za našu zabavnu i pop glazbu. Dovoljno je da iza autora ostane samo jedna prava pjesma. Ja sam ih ispisao dosta, ali ako ljudi nastave pjevati “Jugo”, ja sam i više nego zadovoljan onime što sam napravio u glazbi.
U ove četiri godine visoko ste podigli ljestvicu s Melodijama Jadrana, a iduće godine slavi se pet godina festivala. Želim Vam puno sreće, odličan program i prije svega puno zdravlja.
Hvala Vam, najvažnije je da budemo živi i zdravi. Danas je život nepredvidiv, nikad ne znaš što sutra nosi, ali mi smo vječni optimisti. Koristim ovu priliku da Vas odmah pozovem na finalnu večer Melodija Jadrana 27. lipnja 2027. u Galeriju Meštrović.
