Filmske večeri u Močvari: Novi splitski đir
Među otpornijim stereotipima koje opća filmska publika i dalje gaji o suvremenom hrvatskom filmu (ponajprije igranog roda) svakako je i onaj o neautentičnosti, artificijelnosti, statičnosti i „depresivnosti“ domaćih djela, tobože redom „teških art drama realiziranih patetičnim glumačkim izrazom unutar četiri zida“. Ni filmska struka nije, međutim, imuna na općenite, „očigledne“ i stoga sasvim pogrešne zaključke, poput onoga o iscrpljivanju kratkoga filma u ulozi „odskočne daske“ prema Olimpu dugometražnog stvaranja.
Suvremeni splitski redatelji poput Igora Jelinovića, Josipa Lukića, Mladena Stanića i Andrije Tomića, čije filmove i pored danas brojnijih festivalskih i internetskih platformi prosječni filmski poklonik i dalje vidi suviše rijetko, ove su stereotipe još sredinom prošloga desetljeća pobacali u more, nastavljajući se do pune autorske zrelosti razvijati prvenstveno u kratkim formama. Njihovi splitski toposi kombinacija su starih i novih, u rasponu od Hajduka, Spinuta, kafića, igrališta, obitelji i muškoga drugarstva, do Ultre, turizma, videoigara, kvadrata zemljišta ili stana. Od snažne kulturološko-prostorne usredištenosti u „Mediteranu kakav jest“ mnogo je, međutim, važniji pristup koji temelje na verističkim motivacijama likova, ne preskačući najniže i jednostavne strasti, ne okolišajući oko mahom nedostižnih ambicija te time „kao ovlaš“ suočavajući gledatelje s neodoljivo provokativnim, ponekad sustegnutim, ograničenim ili nemilosrdnim, ali uvijek zanimljivim dečkima (i ponekom curom) iz susjedstva. Kada, primjerice, „pravo na ekran“ daju redikulu, ovi autori psihološki ga raz(g)rađuju i humaniziraju sve dok ne postignu obesmišljavanje toga problematičnog pojma.
I upravo iz „od nekuda tako poznate“, a opet neobično konstantne tipologije, koja podsjeća na kakvu novovjeku commediu dell’arte, isijava neka univerzalna vjerodostojnost. U malim, naoko nevažnim i pojedinačnim situacijama socijalnih interakcija udvoje ili „ekipno“, ovi filmovi s karakterističnim osjećajem za ironiju reflektiraju mnogo šire problematike, poput gentrifikacije i urbanizma, tržišta rada, razaranja nuklearne obitelji, centralizacije, nasilja, otuđenja, traganja za (neposrednim ili trajnijim) zadovoljenjem ljudskih potreba u romantičnim, obiteljskim, seksualnim ili prijateljskim vezama. Istovremeno urnebesno duhoviti i temeljito sjetni, protagonisti ovih filmova često putem hipertrofirane potrebe za pripadanjem artikuliraju osjećaje nenadoknadivog manjka, emocionalne pustoši, udaljenosti i potrganosti odnosa u dezintegriranom dobu priobalnog kapitalizma.
Ultra Igora Jelinovića kroz ulične putešestvije Roka i Mirele na marginama naslovnog glazbeno-turističkog fenomena dalekosežnih transformacijskih učinaka tako na individualnoj i kolektivnoj razini hvata nesklad želja, očekivanja i rezultata, Muškići Andrije Tomića vode nas u ekipu čije se individualne ambicije i problemi razvijaju na pozadini slavnog Hajdukova poraza, ali i nasilja, klađenja, alkoholizma i objektifikacije, a Glava u balunu Mladena Stanića premješta nas u intrigantnu, ali i problematičnu polifoniju spinutskog školskog igrališta. Bila soba istoga autora maestralan je fragment odnosa dvojice braće različitih profesionalnih i privatnih vektora na podlozi nasljedstva koje valja „monetizirati“, dok je Devet mjeseci asocijativno i sugestivno, naizgled letargično-apatično, ali u konačnici duboko svjesno variranje tradicionalnih i suvremenih parametara koji obilježavaju život pod Marjanom.
Iznimna pojavnost ovih filmova, čije su vizualne metafore i simboli isključivo funkcionalni, nikada digresivni, podupire njihovu osvježavajuću „etnologiju i antropologiju“. Tradicija mediteranske književnosti i filma, dišpeta, fatalizma i groteske svakako se osjeća u njihovoj pozadini, ali veza s tim uporištima uglavnom se utapa u dojmu „zatjecajnog“ portretiranja (ne samo) splitskoga „ovdje i sada“. S druge strane, iako su u najvećoj mjeri nastali tijekom studija na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, korijene njihove specifične estetike treba prije svega tražiti u podneblju Kino kluba Split i tamošnjeg nasljeđa filmskog amaterizma i eksperimenta, ovdje međutim utkanog prije svega u narativne, opservacijske i poetske radove. Naposljetku, istančana gluma, koja zahtjevnost montažno razigranih, dinamičnih i uvjerljivih dijaloga prikriva dokumentarističkim prosedeom, prštavim vernakularom i licima koja umiju iskazati ne samo neurotičnost i zbunjenost, već i indiferentnost, odustajanje ili pomirenost, važan je korak u karijerama danas afirmiranih glumaca poput Roka Sikavice, Paška Vukasovića ili Josipa Lukića.
O svojim djelima i (ne)smislenosti njihova zajedničkog promatranja, o (ne)posebnosti Splita na filmu i vlastitim inspiracijama, o filmskoj glumi i „autentičnosti“, kao i o svemu drugome što im padne na pamet, nakon projekcije govore Mladen Stanić, Josip Lukić i Andrija Tomić.
Gosti: Mladen Stanić, Josip Lukić, Andrija Tomić
Moderira: Silvestar Mileta
Projekcije:
Muškići (r. Andrija Tomić, 2022)
Glava u balunu (r. Mladen Stanić, 2019)
Ultra (r. Igor Jelinović, 2018)
Bila soba (r. Mladen Stanić, 2018)
Devet mjeseci (r. Josip Lukić, 2020)
Srijeda 7.2.2024.
vrata 19:00, početak 19:30
21:05 razgovor