Gloryhr.info

LUCE: “PORUKA: “VOLIM TE JAKO”. TO MI JE NAJSLAĐE ŠTO SAM DOŽIVJELA NA KONCERTU”

Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast što je u našem društvu bila kantautorica i radijska voditeljica Lucija Ćustić Luce!

Luce, kada slaviš, kada si u dobrom društvu i nazdravljaš dobrim vinom, s obzirom na to da si diplomirala agronomiju, koliko ti treba vremena za procjenu kakvoće vina?

Jesam, vinarstvo štoviše, ali to su već neki davni dani za mene, sad je prošlo već 12 godina od diplome. Ali diploma skuplja prašinu na polici, to je više bilo za roditelje, da budu sretni što sam nešto studirala, išla na neki fakultet, a ja u zezanciji kažem da se vinom bavim samo vikendima, iako je to rijetko jer zapravo puno češće pijem pivo nego vino, tako da zapravo nisam baš mjerodavna.

Dino Dvornik doživljavao je svoju glazbu kroz boje. Ekipi u studiju svoje ideje prenosio je na ovaj način: dodaj mi malo zelene, sad malo plave; misleći na tonove, atmosferu i zvuk pjesme koju snimaju. Kako je u tvojem slučaju, kako ti doživljavaš svoje pjesme dok ih stvaraš, ali i poslije, dok ih slušaš? Isto u bojama?

Pa kad smo kod boja, moj prvi EP nosi naziv ‘U bojama’. Zapravo, to ime, ‘U bojama’, nekako mi je došlo vrlo prirodno jer gledam te emocije kroz nekakve boje i svi smo mi nekakva paleta boja, nitko nije crno-bijel, nitko nije uvijek sretan i uvijek tužan. I pjesme, dok nastaju, kako ja to kažem, nekad melankolija u boji, da su to moje pjesme. Na prvu možda zvuče tužno, ali treba biti sretan što smo sve te trenutke uopće uspjeli doživjeti i proživjeti i treba biti zahvalan na njima, iako se nekad tek s odmakom vidi – aha, čekaj malo, pa ovaj odnos bio mi je zapravo odlična lekcija. Kad se događa taj prekid, vlada teška tuga, plakanje u jastuk, a onda tek naknadno shvatiš što si sve izvukao i naučio iz odnosa, tako da ne treba nikad gledat’ crno-bijelo.

Koja je tvoja omiljena boja, zelena? Mislim, danas si na razgovor došla u zelenom.

Da, zelena.

Prije karijere uvijek si pjevušila ili bila članica bendova u srednjoj školi, na fakultetu si bila članica mješovite klape. Pohađala si satove klavira, gitare, svirala si ukulele, sintesajzer… Zašto si odustala od glazbene škole? U kakvom je stanju kućni klavir kod tvojih roditelja? Je li još u dobrom stanju?

Joj, sad će tatu opet zaboljeti srce. Njega najviše boli što više ne sviram klavir, ali da, tako je – kako je. Sad kad si spomenuo klapu, samo da kažem, prije nekoliko dana obilježeno je 100 godina od rođenja, nažalost pokojnog, maestra Dinka Fija, koji je bio naš mentor i voditelj mješovite klape, moje, naše, u kojoj sam pjevala. Ujedno je bio i prvi profesor Josipe Lisac, kad je ona imala malo godina, u zboru, i on je stvarno bio jedna legendarna persona. Doslovno, u to vrijeme kad nas je učio, kad sam ja bila članica klape, on je imao 83 ili 84 godine, tešku astmu i ne znam koliko još dijagnoza. On je u tom stanju uspio nadglasati na probi nas osmero zdravih, mladih ljudi. Toliko o energiji i zaista, zaista, evo, htjela sam ga spomenuti, mislim da je zaslužio.

Lijepo od tebe što si spomenula maestra Dinka Fija. Prije solističke karijere, prije deset godina bila si u ulozi pratećeg vokala. Pjevala si prateće vokale Ireni Žilić. Ima dosta sjajnih pjevačica i pjevača koji su prateći vokali, ali jednostavno ne žele izaći iz te uloge. Neki su od njih pokušali, ali odustali. Što tebe konkretno privlači da budeš pjevačica, da budeš glavna na pozornici?

Postoji odličan film ’20 Feet from Stardom’, upravo o tim poznatim pratećim vokalima, primjerice, Stonesa i tih golemih svjetskih bendova, i onda netko kaže, kako ono ide, u smislu, zapravo su oni često bolji vokalisti od frontmena, ali nemaju tu ljubav prema reflektoru i jednostavno često nemaju karizmu koja može nositi cijeli bend, cijelo ime i tako dalje. Sama isto nisam nekakav ludi performer, u tom smislu, to je Irena Žilić, kada je spominjemo, jednom super rekla: “Ja bih najradije da mene prekrije neki zastor, da me nitko ne vidi, da me samo slušaju.” Apsolutno potpisujem to. Nismo svi rođeni performeri, neki samo imaju dobar glas ili talent za pisanje i iznošenje glazbe, što ne znači da si stvoren za đuskanje po pozornici i animiranje publike, u tom smislu. Nažalost, ja prva to nisam.

Singl ‘Možda mi’, s kojim se Luce proslavila prije 10 godina, nalazi se na EP-u ‘U bojama’ (Menart)

Dobro, ali ti si deset godina na pozornici, nešto te ipak privlači, želiš biti viđena i da reflektori svijetle u tebe.

Imaš potrebu podijeliti tu svoju ljubav prema glazbi s drugima i dijeliti tu energiju, to apsolutno, to je ono što te drži. Mnogo puta i sama sam htjela odustati od ovog posla, koji samo zvuči jako zabavno, ali često zaista to nije. I puno je tu odricanja i novca i vremena i energije koja se treba godinama ulagati, a ne samo onih sat ili dva na pozornici dok imaš koncert. I upravo te takve nekakve stvari vraćaju, recimo trenutak u kojem si shvatio da si napisao odličnu pjesmu, kada osjetiš tu publiku kako reagira i kako ti vraća svoju energiju. Mislim, ta energija cirkulira, to je obostrano i to su zapravo, bar meni, a vjerujem da i mnogim kolegama glazbenicima, momenti zbog kojih se vraćaš. I jednostavno u tome uživaš, da nekome pjevaš, a da osjetiš da ti se to vraća. I da netko drugi uživa zbog toga što ti izvodiš, to je taj super feeling.

Imaš veliku potporu obitelji. Roditelji i sestra gotovo su na svim tvojim koncertima. Jesu li oni imali kakve želje i smjernice? Recimo, Arsen Dedić jednom mi je prigodom ispričao kako mu je mama rekla: “Dobre su ti pjesme, ali bi li mogao pjevati kao Mišo Kovač?”

Uf, da. Ne na početku, danas oni imaju odlične prijedloge, uđu u ulogu producenta, čim im pošaljem neki demo, onda počnu: “Zašto ovdje nema violine? Ovdje bi trebala harmoniku, ja ti jako volim harmoniku.” Ili mama kad počne: “A zašto ova nije plesna, kada će biti neka plesna, je li sljedeća pjesma plesna?” I tako već godinama slušam. Ili kad ti jedni kažu: “Super si, ne mijenjaj se, posebna si.” A onda drugi: “Ajoj, sve su ti pjesme gljive, daj neku veselu da čagamo. Sve su ti pjesme žiloreznice.”

To je tvoj stil i, da, to baš odlično zvuči. To je tvoj imidž – melankolija i konkretni stihovi, glazbene priče.

Pa, hvala ti. Melankoliju i privatno slušam, tako da je to vjerojatno sve uzročno i posljedično.

Kantautori obično imaju angažirane stihove ili svoje situacije, događaje iz okoline prenose u stihovima svojih pjesama. Kako je u tvojem slučaju? Koliko su tvoje pjesme tvoje, govore li o tebi, tvojim stajalištima, tvojim emocijama? A koliko su to tvoje imaginarne priče za koje si odlučila o njima pisati jer bi one mogle zanimati druge i jer će se možda netko pronaći u tvojim pričama – stihovima?

Pjesme su ogledalo mojih unutarnjih stanja, da ne kažem umjesto stanja, umjesto t, ono drugo slovo – r, nekad je to bio slučaj, sad su kod mene stanja sreće. I zapravo je na novom albumu ‘Fragmenti’ redoslijed takav, kronološki, album počinje s pjesmama u kojima sam još bila nesretna jer me ne voli ili nebitno što već, zbog čega sam plakala. Onda sam na sredini albuma postala vrlo sretna, sama, samosvjesna, ne treba mi nitko od muškaraca da bi bila sretna. I onda na kraju albuma zapravo dolazim do tih pjesama u kojima sam sretna, zaljubljena, uzvraćena, zaljubljena, više ne plačem u jastuk. Tako da postoji nekakva putanja kroz album koja prati moje stvarne događaje i emotivna stanja koja sam prolazila tijekom godina stvaranja albuma.

O kojoj si svojoj pjesmi najviše slušala? Za koju su ti najčešće ljudi prilazili i imali potrebu reći da im je baš iz nekog razloga lijepa, da je vole i da je oni povezuju s nekim svojim događajima?

Uhh, ‘Možda mi’ svakako je izazvala najviše reakcija, možda i zbog tog momenta nove osobe na sceni jer mi je to bio prvi singl. Dandanas dobivamo za nju najviše komentara. Samo mi je smiješno, nikada neću zaboraviti, jedna mi je djevojka rekla da joj je pjesma ‘Možda mi’ spasila vezu od prekida. Mislim si, kako ti je to pomoglo? Nema baš u toj pjesmi neke prevelike nade i optimizma, ali ljudi se liječe na razne načine, tako da shvaćam. I uvijek ‘Možda mi’ super prolazi na koncertima.

Jedna od tvojih novih pjesama s albuma ‘Fragmenti’ nazvana je ‘Sve me vodilo k tebi’ – jedna prava romantična pjesma za prvi ples na vjenčanjima. Moglo bi se to reći i za pjesmu ‘Biraš nas’. To je bio cilj, promišljeni glazbeni potez?

Zapravo nije.

Možda ti tim pjesmama nešto najavljuješ? Neke životne promjene?

Ne. Ne, ne. Apsolutno ne (smijeh).

Kao tvoj kolega s radija, znam da paziš na detalje, pripremaš se za rad. Uvijek imaš sto pitanja kada se pripremaš za radijski intervju. Uvijek imaš bilježnicu i sve zapisuješ. Ako treba, sto ćeš puta nazvati i nešto provjeriti. To mi je posebno drago jer onda krajnji proizvod – radijski program – tako i zvuči. Zvuči odlično! A koliko ti ta tvoja pedantnost otežava, odmaže li ti tvoje promatranje i da sve moraš imati pod kontrolom kada je riječ o koncertima? Na pozornici isključuješ tu svoju kreativnu radijsku postavku i postaješ druga, koncertna Luce ili je i dalje sve isto? Na što se konkretno usredotočuješ na koncertima?

Uvijek imam potrebu za, kako si rekao, kontrolom i da znam što se događa i što ću pitati nekog i tako dalje, da, ja smatram da je to zapravo posljedica tih nekih mojih strahova, sad tu bi trebao neki psihijatar točno reći o čemu se radi.

Čega te strah?

Strah, odnosno nekakva potreba da moraš opravdati lijepe riječi, recenzije, hrpu tih zapravo pozitivnih reakcija i tu je možda nekakva doza samokritičnosti. Kritičnost, to je normalno za nas umjetnike. Nekad previše analiziraš i samokritičan si i nije dobra ni jedna ni druga krajnost, ne treba biti ni prepotentan i misliti da si uhvatio Boga za bradu, ali ne treba biti ni previše samokritičan, a ja se borim s tim drugim problemom.

S bradom?

Da (smijeh). Obično umjetnici baš imaju taj problem da je ili jedna ili druga krajnost. Kad je netko jako nesiguran, onda hoće ostaviti dojam da je vrlo siguran pa to ispadne nespretno.

A reakcija ljudi, koliko to utječe na tebe? Recimo, počne koncert, koliko publika može utjecati na tvoje stanje, emocije, promjene raspoloženja?

Ma, apsolutno pomogne, sigurno je lakše uz publiku koja ti da nekakav input. I obrnuto, sjećam se jednog koncerta na Likovnoj akademiji, bili smo u dvorištu. Tek smo bili na drugoj pjesmi i na koncert je došla neka mama s malim djetetom i komentirala je nešto ovako: “Joj, daj nekaj zabavnije, mala će mi se rasplakat’.” A ja sam si mislila – jao, koliko još imamo pjesama na repertoaru koje nisu ono ludo, up-tempo, plesne i zabavne. I takav komentar ti uništi cijeli koncert jer počneš vrtjeti misli u glavi. A s druge strane zna biti stvarno predivnih reakcija ljudi. Na koncertu za advent na Krku jedan mali, predivni dečko dolazio je svako malo do nas. Govorio mi je: “Ti si mi najdraža pjevačica.” Na kraju mi je dao papirić. Htio je napisati “Volim te jako”, ali J je zamijenio s L. I napisao mi je: “Volim te lako.” To mi je bilo najslađe što sam dosad doživjela na koncertu. Eto, ima stvarno jako lijepih reakcija i situacija. Njih mi je važnije pamtiti nego neke manje lijepe. Pamtim samo sretne dane, rekla bi Gabi Novak.