Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu bio je hrvatski glazbenik, pjevač, skladatelj i tekstopisac Dean Dvornik.
Život u Americi, koliko je sličan životu u Hrvatskoj?
Da ti pravo kažem, u Americi sam okružen ljudima iz našeg podneblja. Svi smo prijatelji i dobro se slažemo. Tu nema razlike, ako si dobar čovjek, dobar si i prijatelj, tako da nemamo nikakvih problema. Većinom su to ljudi iz Bosne i Hercegovine, ima nešto Srba, ima nas nekoliko Hrvata, a ostatak društva čine Rumunji, Amerikanci, Meksikanci sa svih strana, pa čak i jedan Iračanin te jedan prijatelj iz Gvatemale.
Vezano za onaj pravi američki standard i način života, na što ti se bilo najteže prilagoditi?
Turki, ja sam u Ameriku prvi put došao brodom sa samo 19 godina. Tada sam kupio gitaru, a poslije sam se vratio s 24 godine i ostao šest godina. Otišao sam 1987., a u Split sam se vratio 1993. godine. Nakon toga sam stalno odlazio gore-dolje. Gore sam imao i suprugu te dvoje djece koji su rođeni u Americi. Tada mi se bilo najteže priviknuti, ali s vremenom se čovjek navikne na sve kada je sve u redu. Nisam čovjek od ekscesa, živim svoj život i pošteno radim. Nisam se obogatio jer nemam taj talent (smijeh), ali sve je u redu, nisam gladan.
Često se čuje da oni koji odu iz Hrvatske trbuhom za kruhom u tuđini samo rade te da nemaju vremena za kavu, druženja i prijatelje. Vrijedi li to i za Ameriku?
Mislim da je to vrijeme došlo i kod nas u Hrvatsku, situacija je postala slična. No, da se nema vremena, ima se, nađe se. Ja osobno ne radim subotom i nedjeljom, pet dana radim, a dva se odmaram. Neki ljudi rade i vikendom jer je u Americi gotovo sve otvoreno dan i noć. Ipak, radnici imaju određen broj radnih sati koje smiju odraditi i preko toga ne idu. Znači, tamo se ipak štiti radnik i nije baš tako da će te netko iscijediti do infarkta. Radi se pa se odmara. Vjerojatno se zaradi malo više nego kod nas, ali to je tako.
U Americi, točnije u Edisonu, ponovno živiš od 2019. godine?
Tako je, to je predgrađe Chicaga, udaljeno oko 20 milja od samog centra grada.
Koji je bio tvoj razlog odlaska u Ameriku prvi, a koji drugi put? Jesu li motivi bili isti i zašto baš Amerika, a ne neka europska država?
Ja sam uvijek volio Ameriku. Kada smo Dino i ja stvarali glazbu, radili smo pravu američku glazbu, funk i slično, pa mi se Amerika svidjela čim sam prvi put došao s 19 godina. Uvijek kažem da je Amerika zemlja za mlade, a ne za stare ljude. Ja sam došao iz bivše Juge, a znamo kako je bilo u socijalizmu, puno toga je falilo. Bila je to velika razlika, Amerika je tada doista bila obećana i stvarno dobra zemlja. Kakav je standard bio kada sam ja bio tamo 1987. godine, brzo sam napredovao kao keramičar. Kada dođeš, moraš nešto raditi jer ne možeš živjeti samo od svirke. Od svirke subotom i nedjeljom mogao si zaraditi po 100 dolara, a od toga se ne živi. Počeo sam postavljati pločice za jednog Amerikanca koji me naučio poslu i brzo sam postao poslovođa. Tada sam imao satnicu od 25 dolara. Danas je početna možda 15, ali ja sam tada sa svojih 25 dolara za samo jedan sat rada mogao kupiti 120 litara goriva. E, to je pravi pokazatelj standarda.
A kakav je standard u SAD-u danas?
Sada je standard lošiji. Sada su cijene otišle gore i po šest puta, a satnica je ostala ista.
Kako danas, 2026. godine, gledaš na svoj Split? Što se promijenilo u tvom rodnom gradu?
Pa dobro, Split se promijenio, i to puno. Prije je to bio grad u kojem smo svi svakoga znali, razumiješ? Sada se povećao, dolaze ljudi sa strane, a puno važnih ljudi koji su obilježili ovaj grad više nema s nama. Nove osobe s takvim karizmatičnim osobinama se više ne pojavljuju. Puno je ljudi danas koncentrirano isključivo na zarađivanje novca, gradnju objekata, iznajmljivanje i slično. Na svakom koraku se osjeća ta trka za profitom. Split se promijenio, ali se i izgradio, ima i zelenila i svega, tako da…
Ima li u tvom Splitu išta što te još uvijek podsjeća na dane kada si bio mali Mirko i glumio u kultnoj seriji “Naše malo misto”?
To je bio sam početak. Da me nešto podsjeća? Ništa!
Taj je scenarij napisao Miljenko Smoje, a serija prikazuje život u malom dalmatinskom mjestu kroz kroniku koju vodi amaterski kroničar. Mislim da bi danas taj kroničar mogao biti upravo ti. Mogao bi napisati nešto slično jer si glazbeni kroničar naše generacije, čovjek iznutra koji zna sve detalje o životu 70-ih i 80-ih u Splitu. Znaš kako se stvarala scena i kako je surađivala cijela ta zlatna ekipa koja je snimala pop, funky i rock glazbu. Imaš li želju realizirati nešto takvo i predstaviti Split iz svog kuta gledanja?
Uh, nemam.
Šteta jer si vrlo elokventan, duhovit i dobar pripovjedač. Uostalom, nešto slično za svoj gušt radiš i u Americi, baviš se režijom i snimanjem.
Pa dobro, radim spotove, snimam i to. Ovaj zadnji spot za novu pjesmu, slikovito rečeno, ima i glavu i rep. Sniman je na lokacijama u Americi, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Mislim da ima boljih ljudi koji se u to mogu dublje upustiti i koji možda imaju više talenta od mene. Ako im zatreba neka priča ili anegdota, ja sam uvijek dostupan da im pomognem i dam ruku podrške. Mislim da Ivo Šćepanović upravo piše nešto o mome ocu. Moja mu majka priča o njihovom prošlom životu i vremenu kada su bili mladi. Možda se tu krije dobar materijal.
Trebao bi se i sam uključiti jer na svom YouTube kanalu često objavljuješ snimke o životu u Kanadi i Americi. Pitao sam te za Split jer bi bilo predivno vidjeti dokumentarni film o gradu iz tvoje osobne perspektive, kroz sve ono što si u njemu proživio.
Uh, teška mi pitanja postavljaš. O tome uopće nisam razmišljao. Pazi, ja videa radim onako kako u tom trenutku osjetim i procijenim da bi nekoga moglo zanimati.
Upravo u tome i jest stvar, radiš na svoj specifičan način i to ljude zanima.
Ja upalim kameru negdje bez veze, u nekom američkom selu, raščupan i umoran kao da sam izašao iz perilice rublja, neispavan od vožnje. I samo kažem: “Evo, sada sam bio u ovom restoranu.” Bum – to skupi 200.000 pregleda u samo jednom danu! To stvarno nije malo. A s druge strane, napravim glazbeni spot oko kojeg se izmučim kao pas i on skupi 15, 20 ili 50 tisuća pregleda. I onda se čovjek zapita kako je to moguće.
Ali to je upravo to. Ljudi to gledaju i zanima ih prvenstveno zbog tebe, tvoje osobnosti, duhovitosti i komentara. Jesi li zavolio country glazbu u Americi ili si i ranije znao neke dobre pjesme iz tog žanra?
Country mi je uvijek bio drag, pogotovo onaj brži. Ima neki sličan ritam (groove) kao naša polka, razumiješ? I to te nosi. Vesele su to pjesme i imaju zanimljive, šaljive tekstove. Uvijek je u pitanju neka zezancija. Zapravo, volim svu glazbu koja ima dobar ritam.
Na Melodijama Jadrana ti i tvoja ekipa, Zoki (Zoran Ukić) i Jadran (Jadran Vušković), izveli ste upravo jednu country pjesmu “Imam kapu i noge dvi”. To je tvoja autorska pjesma. Kada je nastala i gdje si je napisao?
Napisao sam je u kamionu. Ja u kabini nosim cijelu opremu; tamo mogu i snimati i montirati vokal i videa, sve. Složio sam groove, a ovdje u Splitu smo je dovršili i snimili kod Tomislava Mrduljaša. Pjesma je duhovita, čista zezancija.
Zoki i Jadran tvoji su istomišljenici i prijatelji. Kako funkcionira prijateljstvo na daljinu kada se nalazite u potpuno različitim vremenskim zonama? Između Chicaga i Hrvatske je sedam sati razlike.
Pa nije to nikakav problem. Imamo WhatsApp, non-stop smo u kontaktu. Znaju oni točno kada sam ja budan, a znam i ja za njih, tako da nitko nikoga ne budi. Uvijek se nađemo negdje u sredini. Još uvijek imamo bezbroj zajedničkih tema. Znam ih od samih početaka. Marijan Ban je čak jedno vrijeme igrao bejzbol s nama i s Dinom, razumiješ? Znamo se cijeli život. Nedavno mi Zoki kaže: “E, je l’ mogu ja doći s tobom voziti kamion?” Ja mu odgovaram: “Ma ne, nije to baš za svakoga.” Ne znam koliko bi izdržao. Imao sam ja tako par njih koji bi se već drugi dan poželjeli vratiti kući. Nije to vožnja od jednog dana, vozi se svaki dan. Za to moraš biti baždaren. Ja to kažem i ovim Amerikancima, mi kamiondžije smo moderni kauboji. Jedan me saslušao, zamislio se i rekao: “Znaš što, kad malo promislim, potpuno si u pravu.”
Dino nas je napustio 2008. godine. Kada bi se danas ponovno snimao album Kineskog zida, koga bi pozvao u tu novu ekipu? Ima li netko od glazbenika novije generacije tko ti se sviđa, tko ima vlastitu osobnost i stil pa da mu možeš reći: “Evo, ove su pjesme bile inovativne davne 1983. godine, a sada je red na vas, izvolite, snimajte”?
A ne bih htio nikoga uvrijediti. Ima ih nekoliko, ali to bih radije zadržao za sebe jer bi se netko mogao naći pogođenim. To ti je jako nezgodno pitanje. Ali definitivno ima jako dobrih, talentiranih ljudi i odličnih glazbenika. Za svaki instrument imamo sigurno po tri vrhunska imena pa bi se i zbog toga bilo teško odlučiti.
Nakon Kineskog zida, točnije 1986. godine, krenuo si u solo karijeru. Nastupio si na Zagrebačkom festivalu s odličnom pjesmom “Ključ”. To je bio tvoj samostalni početak.
Da, ali nisam ja napustio Kineski zid… Prestali smo raditi jednostavno zato što je Dino tada počeo stvarati i naginjati prema rock glazbi. Dino je počeo raditi rock glazbu, a ja je nisam želio svirati. Htio sam i dalje raditi groovy. Moj sklop u glavi bio je takav – počeli smo s funkom i sad odjednom da sviram rock? Neću. Rekao sam mu: “Ti radi rock, možeš zadržati ime.” I tada sam napravio pjesmu “Ključ”. Nakon toga se dogodilo da sam dobio gažu u Clevelandu, zapravo, imali smo jednu mini turneju. Ostao sam tamo od te 1987. i nisam se vraćao sve do 1993. godine. No, “Ključ” je bio odlična pjesma i sjajan početak samostalne karijere. Baš mi je Josipa Lisac pričala kako je njezin pokojni Karlo Metikoš skrenuo pažnju na tu stvar. Snimili smo je u Zagrebu, a Dino mi je pjevao prateće vokale, tercu i oktavu. Čak je i klavir svirao jer je imao taj specifičan groove u ruci. Svirao je i Mladen Baučić Baučo, ekipa je bila vrhunska, najbolja u to vrijeme za funky, soul i groove. Doduše, “Ključ” je bio više u stilu bossa nove, onako modernijeg zvuka, poput onoga što je pjevao Jimmy Somerville iz grupe Bronski Beat.
Da, to je bilo više u stilu grupe Sade. Mene produkcijom i stilom malo podsjeća i na radove Chrisa Reae, na pjesme “Josephine” ili “On the Beach”.
Je, slažem se, to je taj žanr.
Već smo spomenuli da si za Melodije Jadrana pripremio country pjesmu “Imam kapu i noge dvi”, ali ti si u svojoj karijeri snimio i predivne dalmatinske pjesme. Imao si sjajne suradnje: “Dalmatinsko dite” s Klapom More, “Sastavi me, Bože, s njom” s Klapom Maslina te “Pape” s Klapom Brodarica. Bi li klape prošle u Americi? Bi li Amerikancima bio zanimljiv takav način višeglasnog pjevanja?
Mislim da ne bi. To je za njih prejednostavno. Kada oni sklapaju akorde, to su jedanaestice, trinaestice… Kod nas su to većinom durske pjesme, a kada su molske to su troglasi. Zato mislim da bi njima to bilo nerazumljivo. Ali ako je pjesma vrhunska, poput Cocine “Vilo moja”, koja je po meni vrhunac dalmatinske pjesme, takva kvaliteta bi možda mogla doprijeti do Amerikanaca. Znači, može, ali mora biti stvarno ekstra specijal, što bi oni rekli.
Puno si lijepih pjesama snimio. Dvije bih posebno izdvojio jer su ti vjerojatno i najvažnije: “Balada o Šarku” koju si 1999. na Splitskom festivalu izveo s ocem Borisom Dvornikom te “Ja vidim sve”, odnosno cijeli materijal Kineskog zida s bratom Dinom.
Te pjesme imaju svoju priču. “Balada o Šarku” je tekst Jakše Fiamenga, a dalje od toga nema, on je bio top pjesnik. A “Ja vidim sve” je priča o mulcima koji idu po gradu, gledaju cure i zuje uokolo. Baš ulična priča iz tog vremena. Nedavno, kada je bio koncert za Dina na Prokurativama, pitam Gorana Karana koju će pjesmu pjevati, a on kaže: “Ja vidim sve”. Iznenadio me je izborom pjesme i onda sam rekao: “Dobro, može, otpjevat ćemo je nas dvojica u duetu, ali onda ćeš sam izvesti “Hipnotiziran” jer to tebi baš leži.” Tako je i bilo i ispalo je super. Samo sam odmah napomenuo publici da nas ne povezuju s Epsteinom jer je ta pjesma rađena kada sam imao 19 godina. Svaka sličnost je slučajna (smijeh).
Kada govorimo o tvojim pjesmama, moramo spomenuti “Drži me čvrsto” iz 1994. godine koju si snimio odmah nakon povratka iz Amerike. Zatim je uslijedila “Moja Rozita” na Splitskom festivalu 1995., odlična kombinacija – ti, Vlatka Pokos, Tedi Spalato i Neno Belan. I na kraju Zadarfest i mega-hit “Samo za nju”. Ta je pjesma tvoja glazbena osobna iskaznica.
“Samo za nju” je nastala tako što sam sjeo za klavir i ona je doslovno izašla iz mene u roku od pet minuta. Zamislio sam da sam Talijan koji pjeva na talijanskom, a onda sam nazvao Hrepu da napiše tekst. Napravio je genijalan posao, kao i za “Rozitu”. Kada sam došao u Zadar, nitko me nije doživljavao, niti sam ja mislio da je ta pjesma išta bolja od ostalih. Jedan mi novinar prilazi i kaže: “Ovo ti je big time hit.” Ja mu kažem: “Dobro, hvala ti” i odem dalje. Sutradan na festivalu dobijem sedam glasova publike, a od žirija ništa. Jedna novinarka čak napiše u novinama da je Dean izveo “neki pjesmuljak” – “Samo za nju”. Mislio sam dobro, što sad. Ali onda smo snimili spot, pjesma se počela vrtjeti i ljudi su je nevjerojatno zavoljeli.
I tako je taj “pjesmuljak” postao zimzelena pjesma koju danas svi znaju.
(smijeh) Uvijek je to tako, nikad ne znaš. Ja na to svoje “dijete” u početku uopće nisam računao. Čak smo Joško Banov i ja išli uokolo i prigovarali kako je nismo dobro snimili pa smo otišli kod Pipa u studio da je ponovimo. Pipo nas sluša, gleda nas obojicu i kaže: “Jeste li vas dvojica normalni? Pa ovo je super, sve ste napravili kako treba!”
Koliko je zapravo bilo teško stvarati i biti kreativan pod neprestanim teretom usporedbi i komentara tipa “što radiš ti, a što Dino” i “tko je od vas dvojice bolji”?
Ja to uopće nisam osjećao. Ljudi su mene i Dina svrstavali u potpuno različite kategorije. Dino je bio narodni junak, a mene te usporedbe nisu zamarale. Uvijek sam želio da on uspije. Iako sam i ja pjevao u Kineskom zidu, uvijek sam njega gurao u prvi plan jer sam prepoznao njegov golem talent. Bio je nevjerojatan za izmišljanje melodija. Bio je jako talentiran. Što god da si mu dao u ruke od instrumenata, on bi to prosvirao. Ja sam prema njemu bio ono što je Mamić bio Modriću. Iznjedrio sam ga. Svaki njegov uspjeh bio je i moj uspjeh. Znao sam da i ja radim dobru glazbu, neku bolju, neku lošiju. Imam par svojih pjesama koje ne bi slušao danas jer nisu dobre, ali ima i onih vrhunskih.
Ima još jedna tvoja pjesma o kojoj se danas malo govori i zna, a odlična je. Godina je 1997. kada si okupio čak 44 splitska izvođača za projekt “Samo reci ne”. Bio je to humanitarno-edukativni projekt s ciljem podizanja svijesti među mladima o opasnostima ovisnosti. Ti si bio glavni producent i autor te naslovne funky-reggae pjesme.
Da, to je bio taj đir u to vrijeme. Tada je u Splitu i okolici bila strašna pošast droge, danas više nije toliko. Nisam ja to sam gurao, pokrenuli su to novinar Vedran Limić i Matko Jelavić pa su me zamolili da napišem pjesmu. Uhvatio sam se posla i ispao je odličan projekt.
Koliko danas brzo voziš kroz život? Jesi li i dalje jednako temperamentan i što još želiš postići?
Ma ništa, ja samo gazim dalje. Čim uhvatim malo vremena, eto mene opet u Americi. Vozit ću tamo dva mjeseca, vidjeti prijatelje… Ako ne radiš ništa, život postane užasno dosadan. Znaš što sam shvatio u životu? Kada prestaneš raditi, priroda te počne smatrati beskorisnim i kaže ti: “Ne trebaš mi više.”
Onda je bolje stalno voziti i raditi.
Tako je. Stalno moraš biti busy, nešto raditi i doprinositi društvu. Jer ako priroda skuži da si zakočio i da nisi ni za što, samo će ti reći: “Idi lezi i doviđenja.” Zauvijek.
Hvala ti lijepo na razgovoru, moram i ja ići dalje raditi (smijeh).
Ajde, ajde, samo radi. U radu je spas. Svako dobro ti želim, Turki.
