Dok neka djeca svoje najranije uspomene vežu uz bezbrižne igre u pješčaniku,
Ljerka Božičević Jurin, diplomirana inženjerka strojarstva, suvlasnica i voditeljica
renomirane automehaničarske radionice, strojne obrade motora i trgovine Božičević,
svoje je djetinjstvo provela okružena Fiatima, Peglicama i Ladama.
U svijetu u kojem se teška industrija i mehanika još uvijek dominantno percipiraju kao
muška domena, Ljerka predstavlja iznimno snažnu i specifičnu figuru koja hrabro
prkosi stereotipima. Njezin profesionalni odabir i liderska pozicija u sektoru strojne
obrade nisu svakodnevna pojava, što je profilira kao upečatljiv primjer jake žene koja
je svoje stručno znanje i karakter nametnula tamo gdje caruju metal i teški strojevi.
Službeno utemeljen 28. listopada 1981. godine pod vodstvom njezina oca Ljerka
Božičevića, ovaj zagrebački obrt danas broji ukupno jedanaest nezamjenjivih
pojedinaca – devet visokostručnih zaposlenika te oca i kćer koji kao suvlasnici
zajednički upravljaju poslovanjem. Nezaobilaznu ulogu od samih početaka imala je i
Ljerkina majka, koja je godinama pedantno vodila financijski i administrativni segment
poslovanja, ugrađujući stabilnost u temelje obiteljskog uspjeha. Specijalizirani za
složenu strojnu obradu dijelova motora za osobna, gospodarska, poljoprivredna i
industrijska vozila.
Za Ljerku Božičević Jurin radionica je u ranim danima bila prirodno okruženje, mjesto
gdje je provodila dragocjeno vrijeme s tatom i djedom igrajući se s kuglicama
ležajeva. Miris benzina i ulja, popraćen svakodnevnim stručnim razgovorima s
klijentima, oblikovao je njezin razvojni put. Posebnu je radost osjećala kada bi je otac
posjeo u automobil i podignuo ga na dizalicu – trenuci su to u kojima je dječja mašta
radila punom parom, transformirajući je u vozača Formule 1 ili pak golemog kamiona
za odvoz smeća. Gledajući unatrag, Ljerka prepoznaje kako je upravo tada,
nesvjesno upijala temeljne postulate profesionalnog odnosa prema radu: spoznaju
da se ništa ne smije raditi napamet, da se svaki tehnički problem mora u potpunosti
razumjeti prije nego što se pristupi njegovu rješavanju te da se za svaki preuzeti
posao mora snositi potpuna i izravna odgovornost.
Tradicija kao obveza stalnog tehnološkog i inženjerskog dokazivanja
U obiteljskoj arhivi postoji upečatljiva fotografija snimljena u radionici prije otprilike
četrdeset godina. Na njoj Ljerka pozira s djedom, dok otac u pozadini predano
popravlja automobil. Kada danas pogleda tu sliku, a potom se okrene oko sebe,
obuzimaju je duboki osjećaji ponosa i zahvalnosti. Njezina je obitelj gradila ovu
radionicu doslovno od nule, prolazeći kroz iznimno teška razdoblja, a spomenuta
fotografija služi kao trajni podsjetnik na to koliki je dug i trnovit put iza njih te kako se
vrhunski ugled gradio desetljećima.
Za vanjskog promatrača, strojna obrada motora može djelovati kao izrazito glasan,
grub i "prljav" posao. No, u tom složenom svijetu metala i moćnih strojeva, Ljerku je
privukao unutarnji inženjerski nagon. Oduvijek ju je zanimalo kako sustavi
funkcioniraju, no još snažnije – zašto su prestali raditi. Upravo zbog toga je na
Fakultetu strojarstva i brodogradnje odabrala konstrukcijski smjer, usmjerenje motori i
vozila, želeći bogato praktično iskustvo iz radionice nadograditi dubokim teorijskim
razumijevanjem konstrukcije i dinamike motora. Danas joj je jedan od
najfascinantnijih i najizazovnijih dijelova posla precizna analiza oštećenja – vješto
povezivanje tragova na ležajevima, koljenastom vratilu, klipovima, cilindrima i
ventilima, kako bi se nepobitno utvrdilo što je točno dovelo do havarije. Sama
mehanička obrada pojedinog dijela potpuno je nedostatna ako se ne razumije
primarni uzrok zbog kojega je komponenta stradala. U radionicu često pristižu motori
koji su već bili prethodno popravljani na drugim mjestima; u takvim situacijama njihov
posao nije samo ponoviti obradu, već detektirati i trajno ukloniti skriveni razlog zašto
prijašnji popravak nije dugoročno riješio problem.
Konstrukcijski pristup analizi kvara i moć argumenata iza diplome
Motori se danas razvijaju znatno brže nego prije dvadeset ili trideset godina, i upravo
zato Ljerka smatra da u ovom poslu čovjek nikada ne smije prestati učiti. Iskustvo je
neprocjenjivo, ali bez stalnog usavršavanja i praćenja novih tehnologija ono s
vremenom više nije dovoljno.
Pitanje donesi li diploma ženi u ovom tradicionalno muškom poslu određeni "štit" ili
veće poštovanje u komunikaciji s klijentima i kolegama, Ljerka promatra vrlo realno.
„Diploma svakako može olakšati inicijalni kontakt, ali sama po sebi ne generira
prijeko potrebno povjerenje. U ovom sektoru morate biti sposobni obrazložiti svoj
zaključak, prezentirati egzaktna mjerenja i čvrsto stati iza odluke koju ste donijeli“,
objašnjava nam Ljerka svjesna da je u posao ušla s golemim kapitalom očeva
ugleda, ali taj se kapital može munjevito izgubiti ako se ne potvrđuje vlastitim
svakodnevnim radom i stručnošću. Danas joj nije primarno da je klijent poštuje zato
što je žena s akademskom titulom, već zato što je svjestan da će u njezinoj radionici
dobiti vrhunski stručan, argumentiran i potpuno iskren odgovor, čak i kada taj
odgovor nije ono što bi klijent u tom trenutku želio čuti. Ponekad to podrazumijeva
izravno priopćavanje klijentu da se određeni dio tehnički ili ekonomski uopće ne
isplati popravljati ili da djelomični popravak neće rezultirati očekivanim
performansama. Dugoročno se povjerenje ne gradi podilaženjem i govorenjem „da“,
nego iznošenjem gole, stručne istine.
Razbijanje predrasuda znanjem i povjerenje koje nadilazi spol
Danas se u Strojnoj obradi Božičević krug simbolički zatvara tako što studenti
Fakulteta strojarstva i brodogradnje dolaze kod njih na stručnu praksu. Osjećaj kada
prenosite znanje novim generacijama budućih akademskih građana za Ljerku je
iznimno ispunjavajući. Sa srednjim tehničkim školama uspješno surađuju već
godinama, a dolazak studenata s matičnog fakulteta predstavlja dodatnu stubu. U
tom prijenosu znanja aktivno sudjeluje cijeli tim radionice, a Ljerka je iznimno
ponosna kada vidi s koliko se truda i strpljenja njezini zaposlenici angažiraju kako bi
mladima demonstrirali ono što su sami praktično učili desetljećima.
Iz ranijih faza rada izdvaja se i simpatična anegdota s klijentom koji je stigao izvan
službenog radnog vremena te je, razgovarajući na mobitel, glasno prokomentirao
kako je u radionici zatekao „samo neko žensko“. Ljerkin odgovor bio je smiren i
profesionalan – kazala je kako gazde trenutačno nema te neka dođe sutradan. Kada
se gospodin sljedećeg jutra pojavio, dočekala ga je upravo ona, potvrdivši da je ona
vlasnica obrta. Problem s motorom uspješno je i promptno riješen, pri čemu se Ljerka
diskretno pravila da ga nikada ranije nije vidjela, dok ni sam klijent više nije
spominjao neugodnu scenu od prethodnog dana. Događalo se i da klijenti prilikom
telefonskog poziva traže muškarca na telefon, pa bi ih Ljerka upitala žele li
razgovarati s tokarom, mehaničarom ili inženjerom, svi bi izabrali inženjera, a
gospođa Ljerka bi slavodobitno rekla da je to ona!
Što se tiče odnosa s muškim kolegama u branši, on je danas maksimalno korektan i
profesionalan; kolege je prvenstveno percipiraju kao ravnopravnu i stručnu kolegicu
iz ceha, a ne kao senzacionalnu iznimku samo zato što je žena.
Ljudski kapital kao temelj opstanka i vizija za idućih 45 godina
Obrt Božičević se može pohvaliti podatkom koji je u suvremenim ekonomskim
okolnostima ravan čudu: više od 45 godina kontinuiranog rada i prosječno
zadržavanje radnika dulje od nevjerojatnih 20 godina. Ljerka naglašava kako u tome
nema nikakve mistične tajne. Poštena, adekvatna i redovita plaća mora biti apsolutni
minimum i osnova poslovanja, a ne nekakva posebna pogodnost. Ljudi dugoročno
ostaju vjerni onom radnom okruženju u kojem se njihov trud, rad i specifično znanje
istinski cijene, gdje ih se uvažava kao sugovornike i gdje imaju dubok osjećaj
ekonomske sigurnosti i pripadnosti. U njihovoj radionici rade vrhunski stručnjaci koji
tehničke detalje posla poznaju bolje od mnogih tvorničkih priručnika, a menadžment
je u potpunosti svjestan koliko je to praktično iskustvo neprocjenjivo. Ljerka se trudi
uvijek biti maksimalno pravedna, ali ne želi romantizirati obiteljske odnose – oni su
prije svega stabilna tvrtka, a vrhunska kvaliteta obavljenog posla mora imati jasna i
stroga pravila. „Upravo ta sinergija dubokog međusobnog poštovanja i visoke
profesionalne odgovornosti omogućila nam je da ostanemo kohezivni toliko
desetljeća. Posebno me ispunjava kada ljudi u našem timu napreduju, jer se
kvalitetna radionica gradi znanjem cijelog kolektiva, a ne samovoljom ili genijalnošću
samo jedne osobe“, objašnjava nam.
Najveće profesionalno zadovoljstvo pruža joj situacija u kojoj u radionicu dobiju
kompletan motor te mogu inženjerski pratiti cjelokupan proces: od pedantnog
rastavljanja i preciznog mjerenja, preko utvrđivanja primarnog uzroka kvara i strojne
obrade, pa sve do ponovnog sastavljanja. Tada se ne popravlja izolirani, suhi dio, već
se preuzima puna odgovornost za cjelinu. Ljerka nikada ne prihvaća površan
odgovor da se kvar „jednostavno dogodio“. Svaki mehanički kvar ima svoj egzaktan
uzrok i dok se on precizno ne locira, posao se ne smatra završenim. Iza svakog
motora koji uđe u pogon stoji nečija egzistencija – kamion mora hitno na cestu,
traktor u polje, a građevinski stroj na gradilište. Stoga se nikada ne promatra samo
komponenta na stroju, već se intenzivno razmišlja o tome kako će cijeli motor
funkcionirati kada napusti radionicu. Posebnu strast gaji prema starijim, povijesnim
motorima za koje više ne postoje jednostavna kataloška ili gotova računalna rješenja.
Pogled prema budućnosti
Strojne obrade Božičević, iz zagrebačkog naselja Savski gaj, imaju jasan cilj: ostati
vrhunski i pouzdan partner u teretnom prometu, poljoprivredi i građevinarstvu, gdje
će motori s unutarnjim izgaranjem još dugo biti nezamjenjivi. Obrt će kontinuirano
pratiti tehnološke promjene te investirati u nova znanja i naprednu opremu.
Ljerka Božičević Jurin želi da klijenti uz njihovo ime vežu inženjerski način
razmišljanja – da se problemi dokazuju mjerenjima i da se iza svakog posla stoji
vlastitim imenom. Ako njezin sin Borna odluči nastaviti obiteljsku priču kao četvrta
generacija, to mora biti njegova osobna odluka iz ljubavi prema strojarstvu. Cilj je
iduća desetljeća zaslužiti svakodnevnim radom, kako bi i u budućnosti vrijedilo
pravilo: „Ako želimo da posao bude napravljen kako treba, idemo kod Božičevića“.
