U redakciju je došlo pismo nepoznatog autora u kojem kaže da ga podijelimo dalje. Nas je to pismo dojmilo te ga objavljujemo u cijelosti.
Želimo se ponovno nadati.Odgojen sam prema općim moralnim načelima:Kada sam bio mali, majke, roditelji, profesori, svi odrasli su bili osobe vrijedne poštovanja.Bilo je nezamislivo nepristojno odgovariti starijima, učiteljima….OSJEĆAO SAM POŠTOVANJE PREMA NJIMA.Bojali smo se tek mraka, grdoba ili horror filmova.
Danas sam beskonačno tužan zbog svega onoga što smo izgubili:
Uveli smo ljudska prava za kriminalce …?
Amnestiju za prevarante …?
Pošteni su glupi …?
Ne iskoristiti nekoga, znači biti budala …?
Kakve su to vrijednosti????
Profesore tuku po školama,
Rešetke su nam na prozorima.
Svatko zatvoren u svojem svijetu.
Što nam se to događa???
Auto vrijedi više od zagrljaja.
Djeca traže nagradu da bi završila školsku godinu.
Više vrijedi jedan Armani od diplome!?
TV ekran od razgovora!?
IZGLEDATI je važnije nego BITI!?!
Kada se sve to dogodilo????
Želim skinuti rešetke s prozora i tamo staviti cvijeće!
Želim sjesti na stazu i imati otvorena vrata u ljetnim noćima …
Želim poštenje, čisto lice i pogled u oči!
Želim se vratiti stvarnom životu …
Nije utopija!
Moguć je solidaran svijet s puno ljubavi i suosjećanja za druge Pokušajmo opet biti “LJUDI”, koji grade bolji, pravičniji svijet. Pokušajmo zaraziti svijet šireći ovu poruku. Naša djeca to zaslužuju, naši će nam unuci biti zahvalni.
