I ove godine se obilježava Nacionalni dan oboljelih od epilepsije i to u subotu 15.2.2014. godine u Centru Kaptol na II katu u 12h. Očekuje se dolazak poznatih osoba iz javnog sportskog i kulturnog života – košarkaše Cibone, Gordana Kožula, Gorana Ivaniševića, Jelene Perčin, Vitomire Lončar, Martine Tomčić i druge. Dan prije, u petak 14. veljače 2014 g. u 12h u prostorijama KIC-a, Preradovićeva 5. će se obilježiti Nacionalni dan oboljelih od epilepsije u suradnji s Gradskim uredom za zdravstvo. Na skupu će Pročelnica Gradskog ureda za zdravstvo Prof.dr.sc. M. Šitum predstaviti plan za očuvanje i unapređenje kvalitete života osoba s epilepsijom grada Zagreba.
Centar za epilepsije „Zagreb“ u suradnji s Gradskim uredom za zdravstvo je 2007. godine incirao osnivanje Nacionalnog dana oboljelih od epilepsije, što je jednoglasno prihvaćeno u Hrvatskom Saboru iste godine. Od tada se s bolesnicima i građanima, a u suradnji s Gradskim uredom za zdravstvo svake godine obilježava dan sv. Valentina, zaštitnika oboljelih od epilepsije. Epilepsija je najčešća kronična neurološka bolest i 42.000 osoba u Hrvatskoj boluje od epilepsije. Od toga 10.000 osoba s epilepsijom živi u Zagrebu, a čak oko 1000 je novo oboljelih godišnje, od kojih je 1/3 mlađe od 18 godina. Epilepsija se danas vrlo uspješno kontrolira, a stigma koja ju prati je posljedica neznanja i predrasuda.Centar za epilepsije „Zagreb“ aktivno sudjeluje i povezuje kao udruga građana osobe s epilepsijom i zdravstvene djelatnike i epileptologe, a rad je usmjeren prema destigmatizaciji i podizanju kvalitete života oboljelih od epilepsije. Posebno se žele posvetiti ove godine mladima, to je iz više razloga dinamična životna dob, vezana uz školovanje, odabir zanimanja i zasnivanje obitelji. Ustanovili su da je ova populacija posebno bitna jer je u toj dobi epilepsija česta bolest, problem je prihvaćanja kronične bolesti i radi adolescencije postepeno distanciranje od obitelji i traženje stručne medicinske pomoći. Stigma u društvu je toliko velika da samo spominjanje epilepsije znači raditi posao manje kvalitete nego za što su osobe s epilepsijom educirane, mišljenje kod nas da je bolest zarazna ili nasljedna i da ne bi smjeli imati djecu i da se radi o psihičkim posljedicama ove bolesti.
