Šta nas je sve naučio COVID-19? Kad teorije zavjere postanu praksa, onda je već kasno…

Narkoman šeta ulicom sa prskalicom i prska. Prilazi mu čovjek i pita ga:
– Šta prskaš to sinko? –
– Prskam protiv krokodila. –
– Ali ovdje nema krokodila. –
– Pa nema kad ja prskam. –
Razlog zašto ljudi ne vjeruju da ih narkoman štiti od krokodila sa svojom prskalicom je što to nisu gledali na televiziji. Mediji, političari i znanstvenici su od prvog dana tzv. korona krize prskali i zaprašivali protiv krokodila. Kriza je postajala cirkus. Sve veći cirkus, a sve manje smiješno. I, šta smo sve naučili od Covida-19?

Ne možemo vjerovati vlastima
Vučić se prvo kliberio dok je dr. Nestorović savjetovao žene da idu u šoping u Italiju i da je korona najsmješniji virus na svijetu, a nakon par dana je mrtav hladan izjavio kako niko nije rekao da je to najsmješniji virus na svijetu. Gradonačelnik Rijeke odbio je otkazati karneval na kojem sudjeluje 100 000 ljudi, šetao je po gradu obučen u Jovanku Broz, iako su iz šezdesetak kilometara udaljene Italije već dolazile vijesti o smrtnim slučajevima, a Venecija je svoj puno poznatiji i skuplji karneval otkazala. Pavle Kalinić, pročelnik ureda za upravljanje hitnim situacijama, je na pitanje novinarke o koroni, 25.02. odgovorio: “boli me kurac!” Taj isti Pavle Kalinić je 16.03. izjavio: “Kasnimo s mjerama više od dva tjedna, netko će morati snositi odgovornost.” Sa uvođenjem mjera u Hrvatskoj se čekalo sve dok nisu završili unutarstranački izbori u HDZ-u.

Ne možemo vjerovati znanstvenicima
Znanstvenici su se ponašali kao prostitutke koje rade za novac i glumili su korisne idiote političarima. U medijima su bili češće nego starlete, a od prilike je toliko vrijedilo i njihovo “stručno mišljenje”. Igor Rudan, najveći hrvatski epidemiolog je prvo koronu uspoređivao sa “gripicom” , 06.03. je napisao da bi korona “mogla biti lakša od obične gripe i odnijeti manji broj žrtava – možda čak i znatno manji.” U emisiji “Nedjeljom u 2” 01.03. izjavio je da bi u Hrvatskoj moglo biti oko 14 žrtava. Kasnije je počeo zagovarati najstrože epidemiološke mjere predlažući tzv. “potpunu supresiju”. Akademik Nacionalne američke akademije Ivan Đikić, 26.02. tvrdio je da će korona nestati sama od sebe. 10.04. je rekao da nema povratka u normalu do kraja godine. Branislav Nestorović je toliko puta mijenjao mišljenje da je to teško i ispratiti. Darija Kisić Tepavčević je 07.03. rekla da je korona “manje zarazna od gripa”, Gordan Lauc molekularni biolog je 16.04. izjavio da korona nije opasna za mlađe od 70, a fizičar i pseudoskeptik Saša Ceci je 20.05. rekao da “sad znamo da je virus strašno opasan”. Nobelovci i dekani medicinskih fakulteta poput Luca Montagniera ili Krešimira Pavelića koji su dovodili u pitanje službene verzije o koroni proglašavani su “širiteljima lažnih vijesti”.

Mainstream mediji su ti koji šire lažne vijesti
Kad je Hrvatska pokrenula nastavu preko interneta, prvi dan su se svi spojili u 8 ujutro i normalno da je sistem pao. Ministrica, umjesto da to prizna, pričala je da je sistem pod “jakim kibernetičkim napadom”. A ko je napao hrvatsku online nastavu? Hakeri iz Sjeverne Koreje napali školu iz Babine grede? Svi mediji prenesu vijest šefice kriznog stožera Alemke Markotić da je umro mlad zdrav čovjek. Kasnije se otkrilo da je taj mlad zdrav čovjek imao 46 godina i bio kronični bolesnik i težak invalid. Naslovi u mediji bili su “Poznati vinar obolio od koronavirusa: Proživljavam najteže dane života!” A kad se uđe u članak , doznajemo da vinar ne proživljava najteže dane jer mu gore pluća, nego jer je veliki broj ljudi bio na sprovodu njegovog oca, pa je moguće da su se neki zarazili. Kad je Zagreb tokom korone pogodio potres, novinar HRT-a Petar Vlahov je uvlakački vikao: “Nek sad neko kaže da Hrvatskoj ne treba vojska!” Kako bi vojska spriječila potres ili koronu nije objasnio. Možda bi oni avioni F-16 Barak koji nikad nisu stigli u Hrvatsku bombardirali virus. U medijima su članovi stručnog stožera prikazivani kao superheroji, pa je tako Alemka Markotić pričala kako je skupljala protuavionske čahure po Sarajevu sa kojim su je navodno gađali sa Trebevića (ne shvaćajući da čahure padnu pored onog koji puca, a ne pored mete), portali su donosili priče o ženama koje imaju seksualne fantazije sa članovima stožera… Pink je bio posebno negledljiv, govorili su kako se cijela regija divi srpskim mjerama za koronu, a cijela regija se sprdala što se do utorka u 5 ne može iz kuće, a od pet se može i u teretanu. Hrvatska je zabranila napuštanje mjesta prebivališta, pa tako tisuću stanovnika Svetog Petra u šumi nisu mogli ni do benzinske u susjedno selo, ali se 800 000 stanovnika Zagreba moglo prošetavati po cijelom gradu. Naravno, mediji u Hrvatskoj su hvalili genijalnost onih koji su te mjere donijeli.

Još prije korone pojavile su se stranice kao faktograf.hr koje imaju zadaću da se bore protiv “lažnih vijesti”. Zapravo se ne radi ni o kakvoj borbi “protiv lažnih vijesti”, nego o cenzuri svih informacija koje ne odgovaraju službenim verzijama, najgoroj manipulaciji i etiketiranju. Ako neko posumnja u dobronamjernost farmaceutske industrije i političkih elita ili u altruizam medijski eksponiranih milijardera odmah ga proglašavaju “teoretičarem zavjere”. Ali, kad teorije zavjere postanu praksa, onda je već kasno.